Piše: Dragoljub Draža Petrović
Kad su 4. maja 1980. javili da je umro Tito, jedan moj rođak bio je na nekoj svadbi. U šator, negde posle 15.05 časova kada je drug Tito zvanično ispustio dušu, uleteo je policajac, prekinuo slavlje i obratio se okupljenima sa bine gde je prethodno udarao orkestar, misleći da će njegov istorijski govor u tom dramatičnom trenutku od veselih svatova napraviti ucveljene poštovaoce svega i svačega što je tada bilo bleda kopija Srpske napredne stranke.
- Umro je drug Tito! - saopštio je patosirano policajac.
Tišina na svadbi trajala je tek koji sekund.
- Greota, mlad čovek! Od čega je umro? - pitao je taj moj rođak policajca u tom najtužnijem trenutku za naše narode i narodnosti. Svadba se ušorala od smeha.
Ja sam, kada je umro drug Tito imao 10 godina, u 15.05 terao sam skejtbord ulicom Stojana Novakovića u Profesorskoj koloniji, nisam posle bio ni na njegovoj sahrani, ni kasnije u Kući cveća, a nisam bio ni jugonostalgičan tokom devedestih jer moja porodica nije bila oduševljena drugom Titom i tom tvorevinom zvanom Jugoslavija, ni za njihovog zajedničkog života.
- To je jedna banditska država! A glavni bandit je Broz! - čuo sam na nekoj krsnoj slavi koju smo u to vreme redovno slavili, za razliku od onih koji su se dovatili krsta i krštenja tek kad im je proradila prostata.
Odrastao sam, elem, u familiji gde drug Tito nije bio najomiljenija ličnost, a to kurčenje moje porodice prema svemu što se pojavljuje u prvih deset minuta dnevnika TV Beograd još od socijalzma, nastavilo se i u demokratiji – nekako nismo voleli najvažniji građevinski projekat srpskog socijalizma i srpske demokratije - izgradnju kulta ličnosti iliti Beograda na vođi.
Moja mama, ćerka upravnika beogradske Patrijaršije iz vremena komunizma, onda je jednog dana, bilo je to devedestih, rekla: “Nemoj da mi diraš Tita!”
I tad sam skapirao da ta jugonostalgija ide s godinama.
Kada sam pročitao najnoviji roman “E baš vam hvala” Marka Vidojkovića primetio sam da on odudara od Markovih ranijih romana jer u njemu nema eksplicitnih scena seksa, a seks vam je ko Jugoslavija, nešto što volite i rado ga se sećate, posebno u srednjim godinama. Šta će vam seks kad imate Jugoslaviju? Jugoslavija je bolja od seksa.
Za moju generaciju Jugoslavija jeste neka vrsta lovačkih švalerskih priča tipa “Uuuuuu šta sam joj radio!” Mislim, Jugoslaviji. Svi smo u toj Jugoslaviji živeli bolje nego u njenim kasnijim reinkaranacijama i naša današnja nostalgija i Markova nostalgija se manifestuje kao pozitivan odnos prema raznim aspektima života u SFRJ, što zapravo predstavlja kritiku onoga što živimo danas.
Pozitivne strane socijalizma su zapravo kritika onoga što je negativno u raznoraznim oblicima Jugoslavija i Srbija koje su nastale na Titovoj.
Titova dikatura je dikatura od lego kocki, skroz detinjasta. Zato se tako lako i rasklopila u odnosu na ono što smo kasnije doživeli “u lajvu”.
Titova Jugoslavija je imala posledice na naš mentalni sklop pa smo danas svi mi rođeni sedamdesetih i šezdestih jugonostalgični. Ali Marko u ovoj knjizi stvara jednu novu vrstu jugonostalgije - za Jugoslavijom koja je opisana u njegovom romanu, Jugoslavijom koja ne bi naterala pokojnog Tuzlaka Bahrudina Kaletovića, da na položaju u nekoj slovenačkoj vukojebini, objasni suštinu predstojećeg rata: “Koliko ja kužim to, oni kao hoće da se otcepljuju, a mi im kao ne damo!” Markova Jugoslavija se, naime, nije raspala.
Te sam, pošto živim i odrastao sam u kraju koji Marko pominje u knjizi, kada sam pročitao “E baš vam hvala”, obilazio ćošak ulica 29. novembra i Vojvode Dobrnjca, da vidim da li ću proći kroz portal i moći makar malo da se vratim u ono vreme gde radi restoran “Bled” u kome sam kao klinac žvakao girice i išao sa roditeljima na nedeljni ručak. A u romanu ima ta polurečenica gde Marko kaže da u onome što je ostalo u paralelnoj Jugoslaviji, ne radi čak ni restaoran “Bled”, kao što i ne radi. Eno, ukucali mu daske na prozore. Baš na Markovoj promociji u “Dorćol placu” prišao mi je jedan čovek i pitao: “A šta bi ti, molim te, radio da si bio Tito?”
Da sam bio Tito, recimo, nikada ne bih umro, pogotovo ne zbog “problema s nogom”. Umro bih, ako već mora, u atentatu snajperom. Onda Toma Grobar ne bi mogao da kaže sam i ja pred smrt imao “problema s nogom”, nego bi sasvim radikalski, direktno, objasnio da sam i ja u trenutku smrti imao problema sa snajperom.
Što bi izazvalo ushićenje mase. Masa je agregatno stanje jedne nacije koje se menja od Tita do Vučića i uvek je ushićena. Osobito budalaštinama. Period između se meri nogom. Onaj koji ode zbog “problema s nogom”, vodi se u istoriji kao neko ko je umro posle kraće i teške bolesti, i pamti se bar 37 godina. Isto je i sa onima koji su imali “probleme sa snajperom”. Onaj vođa koji ode zbog “problema s nogom”, ali ne svojom, vodi se u istoriji i kao neko ko je otišao zbog “problema sa zadnjicom”. Dobijenog u sadejstvu sa nogom. One mase. Kao Toma.
Da sam Đinđić, nikada ne bih građanima govorio da ćemo se jednog dana sresti, vi i ja, negde u budućnosti. Rekao bih, naročito onima koji su ga ubili: Srešćemo se vi i ja, jednom, u Bulevaru Zorana Đinđića. To bi ih dotuklo. Nikada ga ne bi ubili.
Dobiti ulicu prvi je znak da nisi umro. A dobiti bulevar gde je od države dobio stan Toma Nikolić, prvi je znak da i posthumno možeš da zagorčavaš život onima kojima si ga zagoračavao i za života.
Zato su drugu Titi i oduzeli sve bulevare i ulice.
PROČITAJTE JOŠ KOLUMNI NA KALEIDOSKOP MEDIA:
Komentari