Teže od praznične ruske salate, pada mi rečenica koju čujem od određene sorte ljudi- „ne hvala, postim“. Ranijih godina, kada ni sama nisam bila svesna koliko je post jedan ozbiljan i zahtevan podvig, ta rečenica mi je uvek nametala neki bezrazložni osećaj krivice.
Međutim, kako je mast otišla u propast, tako je i post postao jedna kompromitovana kategorija. Znala sam ljude koji bi odbijali mesne nareske i izgovarali, sa posebnom setom u glasu i uz obavezan zamišljeni pogled koji se gubi u daljini: ja postim. U međuvremenu su ogovarali, spletkarili, pušili, pili, lagali i dalje krali, podmetali i otkucavali. Sećam se da mi je tata govorio: „Svi ti što su mene nekad hapsili jer idem u crkvu, sada su postali najveći vernici“.
A sveti Jovan Zlatousti na drugom mestu reče: „Kakva nam je korist ako ne jedemo meso i ribu, a ujedamo i proždiremo svoje bližnje“.
Dugo vremena već ne postim. I ovo nije pokušaj mog izdizanja iznad opšteg „greha“. Ali jeste priča o mojim digestivnim problemima u susretu sa licemerjem.
Bilo je to isto tako vreme posta, ali pred Veliku Gospojinu, ne sećam se tačno godine. Brat i ja smo bili još deca. Tata nas je poslao u manastir Ćelije kod Valjeva na nedelju dana. Bila sam jako nesrećna što idemo tamo i jedva sam pristala da krenem. Svetla su se gasila u osam sati uveče, morali smo već u pet ujutru da ustajemo i odlazimo na liturgiju. O nama su brinule žene u crnim dugačkim haljinama sa maramama na glavi, što je meni u tim godinama, bio zastrašujući prizor. Pomagali smo im oko sređivanja bašte, kuvanja, prodavanja ikonica u maloj prodavnici blizu crkve. Zvala sam tatu posle dva dana i preklinjala plačući da nas vrati kući.
„Sačekaj još koji dan Ljuki, pa ću doći po vas“, rekao je. I tako je prošao koji dan, a meni se potpuno promenio pogled na svet. Tada su sa nama u manastiru bile i tri žene iz Makedonije, od kojih je jedna bila teško bolesna. Sećam se i danas slike kako nejakim rukama okopava baštu i peva: „Spasi Gospodi, ljudi tvoja i blagoslovi dostojanije tvoje“. Stalno bi gledala u zemlju kada bi izgovarala molitve. Jednom je čak tokom jutarnje liturgije pala na kolena i zajecala. Sestre uprkos tome, nisu prestajale da pevaju, kao da se ništa baš nije dogodilo.
Uvek sam se pitala koja ih je nesreća dovela tu, u manastir, da odlaze na spavanje u osam sati uveče i bude se u četiri. Vodila sam tih dana duge razgovore sa monahinjom Lidijom, koja je došla iz okolnog sela i postala iskušenica u mojim, tadašnjim godinama. Pričala mi je kako je svake noći sanjala oca Justina kako je zove u manastir. „Ovde se ne dolazi bez poziva. Ja sam taj poziv dobila i posvetila sam svoj život Hristu“. Koliko sam se tada smejala tome što je govorila.
Sećam se da nas je vodila na izlet do reke Gradac, obučena u dugu haljinu plave boje. Na glavi je nosila slamnati šešir ispod kojeg joj je bila sakrivena kosa i pazila je stalno da joj se ne izgubimo iz vidokruga. Najopasniji psi, koji su noću puštani iz kaveza kako bi čuvali manastir, u susretu sa njom, postajali bi mazni i veseli. Narednih dana smo zajedno pravile sok od paradajza i štirkale veš. Pričala mi je o molitvi, postu, („ne jedeš meso, ali ne jedeš ni samoga brata svoga“), o radu, sreći i ljubavi. Ništa nije nametala, nije bila agresivna, pa sam ubrzo i ja prestala da se podsmehujem onome što ne razumem, ili što mi je tada delovalo kao bezrazložni fanatizam primitivnih duša.
Stalno sam se trudila da saznam koje joj je boje kosa i kako izgleda kada je pusti niz obraze. To ipak, nikada nisam saznala. Kod sestre Lidije, a i ostalih, čijih se imena nažalost danas više ne sećam, videla sam jednu smirenost sa kojom se nikada ranije nisam susrela. Pred spavanje, dolazila bi kod nas u sobu, da nam poželi laku noć. Na kratko bismo stali iza nje, očitala bi nam nekoliko molitvi uz obavezno klanjanje na „Gospode pomiluj“. Veče pred pričešeće, došla je da nas obavesti da ćemo se ispovediti. Bila sam šokirana. Sećam se da nam je dala neki papir koji je sadržao spisak grehova. „Zar i lakiranje noktiju?!“, uzviknula sam podsmešljivo. „Ljubice, ne shvataj sve tako bukvalno. Znaš ti sigurno šta ćeš reći, pametna si devojčica“.
Sestra Lidija je insistirala da nas isprati kući i putovali smo zajedno autobusom iz Valjeva za Beograd. Kada je tata došao po nas na autobusku stanicu, dugo nas je pozdravljala, uz onaj njen blagi osmeh, koji je grejao dušu. Gušila sam se od plača i nisam htela da se rastanemo. I dalje se sećam njene crne konture kako nestaje u izmaglici novog dana.
SVE KOLUMNE NA KALEIDOSKOP MEDIA MOŽETE PROČITATI OVDE
PROČITAJTE JOŠ NA KALEIDOSKOP MEDIA:
EKSKLUZIVNO: INTERVJU SA FOTOGRAFOM BITLSA, DONALDA TRAMPA... HARI BENSON: NISAM BIO ROKENROL FOTOGRAF
STIV AVERIL, INTERVJU - UZBUDLJIVA SARADNJA SA U2
MAJK GARSON: NEISPRIČANA PRIČA O BOUVIJU
Komentari