Piše: Ljubica R. Kubura
Dešavalo mi se da poželim da se rasplačem u nekim bezveznim situacijama, kada osoba preko puta mene pije kafu, mlatara cigaretom i priča o aktuelnostima svakodnevnog života, ili za vreme bezazlenog razgovora o vremenu, prilikom slučajnog susreta sa čovekom koga ne poznajem previše.
„Kad ti se to sledećeg puta desi“, jednom su mi rekli, „samo pogledaj u plafon i proći će“.
Kada je Bekim Sejranović, otišao sa ovoga sveta, živela sam u Skoplju. Čitav region, kako sada popularno nazivaju rahmetli Jugoslaviju, opraštao se od njega, a da budem potpuno iskrena, tada nisam znala ni kako mu se izgovara prezime. Otvorila sam neki članak, kakav obično pišu novinari kada poznati čovek umre i pročitala, da je bolest bila kratka i teška i da je na jednoj promociji romana nosio nekoliko brojeva veće žute pantalone koje su inače pripadale njegovom „đedu“.
Dve godine nakon toga, dok ovo pišem, u trećem redu moje police sa knjigama, stoje jedno do drugog, sva Bekimovova dela. Dva su mi preostala za „Ljepši kraj“, ali uporno odlažem da ih pročitam. Jer znam, da je nakon toga zaista kraj.
Moram da priznam, da sam nakon prvog „susreta“, prezirala Sejranovića. Duboko u sebi znala sam, da je to zato što sam se celog života nesrećno zaljubljivala u takve dripce poput njega, koji su oduvek živeli u nekim svojim svetovima, nespremni da budu voljeni, sprečeni da vole. Izgledali su neuredno i zapušteno, potpuno operisano od svih kriterijuma realnog života, a voleli biste ih uvek toliko mnogo. I previše. Sve što bi rekli, bila je čista laž, ali opet, to je bio razlog za opsesiju i ključni motiv priče o neuzvraćenoj ljubavi.
Pored toga, u dokumentarnom filmu koji prati radnju knjige „Tvoj sin Huckleberry Finn“, imao je nekoliko klišea o „ružnim, prljavim i zlim“ Srbima. To me je pogodilo. Ipak, ne možete mu to zameriti. Ja mu to nisam zamerila. Ukoliko čovek odluči da se na zlo fokusira, a izbegne da vidi suštinu, onda se Sejranoviću svašta može zameriti. A suština je da je on između ostalog, u svojim delima vršio retrospekciju sopstvenog života, kao u praćenju neke iskonske želje za razumevanjem svih razloga svojih potonjih stradanja. On je upravo u svim tim majstorski opisanim detaljima dovršavao skiciranje kontura svoje konačne propasti.
Nedavno sam posetila izložbu slika pokojnog Vladimira Veličkovića. Prijatelj koji je sa mnom šetao po Muzeju savremene umetnosti i gledao slike pacova koji siluju ženu, ptica zloslutnica koje lete oko raspetih tela i omči čije senke izviruju iz tamnih, grandioznih platna, pitao me je: „kakva li je tek bila njegova duša, kada su mu ovakve slike“. Isti utisak stiče i čitalac Bekimovih redova. Kad se zaplačeš, ne znaš da li je od smeha ili od bola, što je jednom drugom prilikom rekao veliki Meša Selimović.
Dok čitate njegove romane, shvatate da je reč o jednom nesrećnom, dobrom čoveku, jednom ekscentričnom, ožalošćenom pojedincu, koga, uglavnom, čitavo vreme želite da zagrlite kako bi se smirio i napokon prestao da luta, dok usput gasi vatre sopstvenih usuda.
Napisala sam jednom sličan ovakav „ljubavni“ tekst o poeziji Marka Tomaša. Nakon toga je prošlo neko vreme i zamolila sam ga za recenziju zbirke koju sam tek objavila. Na uljudan način me je odbio i nikada se više nije javio. Dosta me je to razočaralo. Tada sam shvatila da ipak morate nekoga da znate kako biste ga voleli. Pa čak i kako biste cenili njegovu poeziju. Rđav čovek ne može pisati dobre pesme. Iako ne tvrdim da je Tomaš rđav, nego se, eto, prema meni tada rđavo poneo.
Baš zbog toga mi se čini da je moja ljubav prema Bekimu Sejranoviću sigurna, jer nikada neću imati priliku da ga upoznam i tako razrušim kulu sopstvene uobrazilje. Sve što je daleko i nedostižno, sklono je idealizaciji, pa samim tim uvek veće i nadaleko vrednije.
Ostale su još samo one dve knjige za „Ljepši kraj“.
I sećanje na krupne oči koje su gledale život tako pomno.
Ostala je samo slika one male brodice koja je plovila Savom.
I nedostižnog Crnog mora, koje je ionako bilo tu samo radi priče.
„Kad ti se to sledećeg puta desi“, jednom su mi rekli, „samo pogledaj u plafon i proći će“...
PROČITAJTE I:
"BEOGRADSKI AKVAREL" LJUBICE KUBURE
KOLUMNE LJUBICE KUBURE PRONAĐITE OVDE
Svi sadržaji na portalu magazina Kaleidoskop media su besplatni, a sajt se finansira isključivo donacijama čitalaca i prijatelja.
Podržite rad našeg magazina OVDE
Komentari