Piše: Ljubica R. Kubura
Tiho i bez velike pompe u medijskim izveštavanjima potkrala se vest da je Nemačka vlada usvojila zakon o useljavanju kvalifikovane radne snage, koji će od 2020. godine da omogući zapošljavanje radnika iz zemalja koje nisu članice EU.
Više neće biti potrebno da poslodavac dokazuje da za popunjavanje određenog radnog mesta nije pronašao adekvatnog kandidata iz Nemačke ili Evropske unije. Procedura potrage je takođe olakšana. Nemački konzulat u Srbiji izdavaće vizu na šest meseci, tokom kojih će zainteresovani moći da traže posao na licu mesta. Ne samo što će za to vreme moći da tragaju za poslom, već će im biti omogućeno da rade 10 sati nedeljno dok ga traže.
Pored raznih profesija koje će ovakva primamljiva situacija odvesti iz „Republike Srbije“, mene najviše zabrinjava činjenica da ćemo sada već gotovo izvesno ostati bez lekara. Hiljade i hiljade mladih doktora izvadiće iz podruma one najveće kofere koji dugo služe za odlaganje zimskih stvari, spakovaće po jednu sliku drage porodice, jedan medicinski udžbenik i rečnik stručnih reči i izraza i napustiće ovu zemlju. A zašto bi ovde i ostali? Da bi im roditelji dizali kredite kako bi im isplatili specijalizacije? Da bi volontirali godinama bez nade da će ih neko i zaposliti? Da bi stalno umesto njih posao dobio neko drugi? Da bi radili u nehumanim uslovima sa dotrajalim instrumentima? Da bi najzad shvatili da je sa platom lekara potpuno nemoguće izdržavati porodicu?
A ko će ostati? Samo oni koje su roditelji obezbedili silnim nekretninama od čijeg izdavanja žive, oni privilegovani koji ne žive od nekretnina, ali ni od plate, oni koji se plaše da odu, ili koji nažalost ne mogu da odu iz nekih objektivnih razloga. Kada bismo pravili računicu, ona bi izgledala ovako: od grupe koja broji 250 ljudi, otići će njih 200. Dodajte ovom broju još nekoliko nula i shvatićete koliko njih će zaista napustiti ovu zemlju. Najveći teret osećaju i dodatno će podneti svakako bolnice u manjim gradovima. Ali osetiće i građani neprikosnovenog Beograda. Osetićemo svi mi, na svojoj koži.
Šetala sam u subotu gradom i zastala ispred Gete instituta. Na malom televizoru u izlogu su se smenjivale reklame. Na jednoj je pisalo „Nemački za medicinare i negovatelje“, jer potpuno je jasno šta bi najbolje trebalo da znaju naši medicinari i negovatelji. Jezike!
Čitala sam na internetu ispovest jedne devojke koja je nedavno otišla u seoce blizu univezitetskog grada Getingena kako bi je napokon neko platio za ono za šta se školovala. Bila je zapanjena zbog činjenice koliko je poštuju, bila je šokirana kada je od plate uspela da kupi auto. Jer šokantne su sve te normalne stvari, priznaćete.
Već sam pisala o sličnoj temi i tom prilikom sam navela primer jedne školske drugarice koja je završila Medicinski fakultet sa najvišim ocenama. Pevala je u horu, bila je đak generacije u gimnaziji. Uvek sam je smatrala dosadnom štreberkom, ali me je neobično rastužio prizor iste te devojke koja je ispred lokalnog Maksija prodavala jaja u korpi od pruća. Kada me je srela, spustila je glavu i pravila se da me ne vidi. Isto sam učinila i ja. Savila glavu i pravila se da ne vidim…
SVE KOLUMNE NA KALEIDOSKOP MEDIA MOŽETE PROČITATI OVDE
Tiho i bez velike pompe u medijskim izveštavanjima potkrala se vest da je Nemačka vlada usvojila zakon o useljavanju kvalifikovane radne snage, koji će od 2020. godine da omogući zapošljavanje radnika iz zemalja koje nisu članice EU.
Više neće biti potrebno da poslodavac dokazuje da za popunjavanje određenog radnog mesta nije pronašao adekvatnog kandidata iz Nemačke ili Evropske unije. Procedura potrage je takođe olakšana. Nemački konzulat u Srbiji izdavaće vizu na šest meseci, tokom kojih će zainteresovani moći da traže posao na licu mesta. Ne samo što će za to vreme moći da tragaju za poslom, već će im biti omogućeno da rade 10 sati nedeljno dok ga traže.
Pored raznih profesija koje će ovakva primamljiva situacija odvesti iz „Republike Srbije“, mene najviše zabrinjava činjenica da ćemo sada već gotovo izvesno ostati bez lekara. Hiljade i hiljade mladih doktora izvadiće iz podruma one najveće kofere koji dugo služe za odlaganje zimskih stvari, spakovaće po jednu sliku drage porodice, jedan medicinski udžbenik i rečnik stručnih reči i izraza i napustiće ovu zemlju. A zašto bi ovde i ostali? Da bi im roditelji dizali kredite kako bi im isplatili specijalizacije? Da bi volontirali godinama bez nade da će ih neko i zaposliti? Da bi stalno umesto njih posao dobio neko drugi? Da bi radili u nehumanim uslovima sa dotrajalim instrumentima? Da bi najzad shvatili da je sa platom lekara potpuno nemoguće izdržavati porodicu?
A ko će ostati? Samo oni koje su roditelji obezbedili silnim nekretninama od čijeg izdavanja žive, oni privilegovani koji ne žive od nekretnina, ali ni od plate, oni koji se plaše da odu, ili koji nažalost ne mogu da odu iz nekih objektivnih razloga. Kada bismo pravili računicu, ona bi izgledala ovako: od grupe koja broji 250 ljudi, otići će njih 200. Dodajte ovom broju još nekoliko nula i shvatićete koliko njih će zaista napustiti ovu zemlju. Najveći teret osećaju i dodatno će podneti svakako bolnice u manjim gradovima. Ali osetiće i građani neprikosnovenog Beograda. Osetićemo svi mi, na svojoj koži.
Šetala sam u subotu gradom i zastala ispred Gete instituta. Na malom televizoru u izlogu su se smenjivale reklame. Na jednoj je pisalo „Nemački za medicinare i negovatelje“, jer potpuno je jasno šta bi najbolje trebalo da znaju naši medicinari i negovatelji. Jezike!
Čitala sam na internetu ispovest jedne devojke koja je nedavno otišla u seoce blizu univezitetskog grada Getingena kako bi je napokon neko platio za ono za šta se školovala. Bila je zapanjena zbog činjenice koliko je poštuju, bila je šokirana kada je od plate uspela da kupi auto. Jer šokantne su sve te normalne stvari, priznaćete.
Već sam pisala o sličnoj temi i tom prilikom sam navela primer jedne školske drugarice koja je završila Medicinski fakultet sa najvišim ocenama. Pevala je u horu, bila je đak generacije u gimnaziji. Uvek sam je smatrala dosadnom štreberkom, ali me je neobično rastužio prizor iste te devojke koja je ispred lokalnog Maksija prodavala jaja u korpi od pruća. Kada me je srela, spustila je glavu i pravila se da me ne vidi. Isto sam učinila i ja. Savila glavu i pravila se da ne vidim…
SVE KOLUMNE NA KALEIDOSKOP MEDIA MOŽETE PROČITATI OVDE
Komentari
...svaki je predeo izdaleka,lepši.