Šetala sam pre neko veče ulicom kojoj ne znam ime, a kojom prolazim vrlo često, mislila na neke poslovne obaveze i žalila što ne mogu da sednem na neku klupu i posmatram lišće kako leti na vetru.
Hladnoća ipak nije uspela da obeshrabri tri devojčice koje su stajale blizu autobuskog stajališta, cvokotale od zime i to u ritmu pesme koju je jedna od njih puštala sa svog mobilnog telefona, a čiji vam tekst integralno prenosim:
„Ona voli fudbalere, lele, milionere
neće sigurno zbog mene, lele, da se okrene
ona voli Emirate, zlato dijamante
bela kola, bele jahte, brate, da joj plate
Bali, selfi ispod palmi
na selfikonu samo malo mala da se hvali
šoping u Milanu, butici u Kanu
da u Mišelin restoranu slika skupu hranu“.
Pevale su, onako, sa razumevanjem, znale svaku reč te moderne poeme i smejale se glasno, uz davanje kratkih osvrta na svoje bivše ljubavi.
Videle su da zurim u njih, pa su još više pojačale novu numeru, koja je pričala o nekom slatkom životu, pijanoj ženi koja glavnom protagonisti stavlja „noge oko vrata“, uz nezaobilazno bežanje od pištolja liftom. Napolju je bilo dosta hladno, pa sam nastavila tamo gde sam krenula.
Dugo nakon te scene pitala sam se šta taj ritam i tekst čine mladim ljudima koji ih slušaju? Da li ih zatupljuje, zaglupljuje, da li im nameće prioritete čije su skraćenice- selfi, pare, dobra kola, kokain? I sve to uz muziku koju stvaraju kompjuteri, a ne instrumenti. Sve to uz reči koje pišu loši reperi i trovači masa.
Setila sam se davnašnjih reči čuvenog kompozitora Zorana Hristića: „muzika nije samo sredstvo duhovne nadgradnje, već ima i jednu opasnu stranu, kada se zloupotrebi. Preko muzike se nameće pogled na svet. Ako vam ujutru pevam „suzama sam lepio tapete“ vi ćete se zgroziti, ali ako vam to pevam čitav dan, na kraju ćete i vi početi da pevušite“. On se u jeku popularnosti turbo folka pitao, zašto ne reaguju odgovorne institucije, Muzikološki institut na primer, kako bi se ukazalo na štetnost takvih sadržaja.
Ipak, nisu ovakve muzičke recitacije karakteristične samo za naše podneblje. Uvek se prilikom razgovora o ovim temama, setim one pesme Niki Minaž “Moja anakonda neće, moja anakonda neće, moja anakonda neće ništa ako nemaš dobro dupe dušo“. Mislim da se ista ta pesma završava sa jednom iskrenom konstatacijom „da, imam debelo dupe. Hajde“.
Juče mi je neki čovek koji je dugo radio na brodovima ispričao da mornari stavljaju na sebe tetovaže koje simbolizuju kopno. To je deo nekog rituala koji ima veze sa sujeverjem, podrazumeva se. Rekao mi je „more je nemirno, nikada ne znaš da li će te progutati“. Tako je valjda i sa životom, ali i nevezano za to, budite oprezni šta vam slušaju deca. Jer što bi rekao Dilan „video sam novorođenče okruženo vukovima, video sam slomljenu granu koja krvari…“ i nikog izgleda nije bilo briga.
SVE KOLUMNE NA KALEIDOSKOP MEDIA MOŽETE ČITATI OVDE
SJAJNE FOTOREPORTAŽE SA KRSTARENJA KROZ SRBIJU MOŽETE ČITATI OVDE
Komentari