Svi koji su barem neko vreme koristili usluge Gradskog saobraćajnog preduzeća, naročito u rejonima Zelenog venca ili novobeogradskih opština, susreli su se jedanput sa čovekom dugačke bele kose i guste brade koji u rukama nosi cipele neobičnog oblika i govori glasno kako smo sve do sada, barem što se obuće tiče, radili pogrešno.
Zovu ga Mojsije iz Borče, a pravo ime mu je (kako se priča) Slobodan Nikolić. Naredni redovi, koje sa vama delim, nisu plod moje uobrazilje, ali ni potpuno provereni podaci, već neke nasumične tvrdnje jednog pojedinca, na koje sam naletela posredstvom društvenih mreža.
On tvrdi da je Slobodan Nikolić, u narodu prozvan Mojsije iz Borče, u svom prošlom životu (koji je nažalost oblikovao tužnu priliku tog čoveka danas) bio umetnik specifičnih sposobnosti. Kaže da je imao svoje preduzeće za uređenje enterijera, a sam se ponekad bavio slikarstvom i restauracijom umetničkih elemenata na fasadama.
Završio je dva fakulteta, osnovao porodicu i živeo jedan lep i miran život. Njegov sunovrat je počeo onog dana kada je kupio jednu kuću na Dorćolu, koja je bila „sklona padu“, odnosno odveć napuštena i zapuštena. Na kraju su vešte ruke Slobodana Nikolića sve uredile kako treba i kuća na Dorćolu, uprkos svojim sklonostima, nije pala, ali je nažalost pao njen obnovitelj.
Kada su tadašnji moćnici primetili njegov lep dom, odatle su ga brže bolje isterali, pod izgovorom da je taj objekat „ionako bio predviđen za rušenje“. Podrazumeva se, kuća nije srušena, ali jesu snovi njenog prvobitnog vlasnika. Tužio je zlotvore koji su ga oštetili i po predanju se, poput svih idealista, na sudu branio sam.
Kažu da je u roku od nekoliko meseci izučio građansko i imovinsko pravo i u roku od tri godine pobedio na sudu. Naravno, nije dobio svoju kuću nazad, ali jeste nervni slom. U svojoj borbi protiv sistema, kažu da je izgubio naklonost porodice, ponešto novca i volju za životom.
Sada tumara autobuskim stanicama Beograda i propoveda o „nesposobnoj, idiotskoj obući“. Uzvikuje, pokazujući cipele koje je sam dizajnirao, da su mnoge sile htele da nas unište, ali nisu uspele, pa su rešile da nas „obangave“.
Neki stanovnici naše prestonice i dalje veruju da ove priče o pravoj obući, a i o velikim silama, koje pripoveda ovaj neobičan čovek, imaju smisla, ali sami nemaju hrabrosti da uskoče u njegove cipele. Ponavljam, ne znam koja sudbina je zaista zadesila ovog čoveka, koji po tvrdnji gorepomenutog pojedinca, nosi ime Slobodan Nikolić.
Ono što je ipak nesumnjivo, način na koji govori, reči koje upotrebljava, a i suština koja se pomalo nazire, samo navode na to da on ne može biti neki običan ludak, poput mnogih od nas koji se probijamo po gužvama gradskih autobusa. Ukoliko je sve ovo što o njemu govore, pomalo tačno, moram da primetim da niko još nije uspeo da pobedi nepravdu, ni da uglanca naružene oblike društva u kojem živi, ma koliko vešt restaurator bio. I ukoliko ga njegov izum ne proslavi nakon smrti, kao što su to učinile slike velikom Van Gogu ili pesme čudesnom Disu, Mojsije iz Borče otići će sa ovog sveta kao samo još jedan nepoznati Don Kihot, koji je po okončanju svoje borbe izgubio razum, a koga istorija neće osvetiti i koga će ljudi posve zaboraviti.
Kažu da se ona kuća sklona padu nalazi blizu Kalemegdana. I dalje se nije pomerila. Samo se Slobodan još smuca po gradskim autobusima, sa cipelama obešenim o vrat, zaboravljajući verovatno i sam, kako je počeo njegov sunovrat.
___________________________________________________________________________________________________________________
KOLUMNE LJUBICE R. KUBURE MOŽETE PROČITATI OVDE
____________________________________________________________________________________________________________________
SVE KOLUMNE NA KALEIDOSKOP MEDIA MOŽETE PROČITATI OVDE
____________________________________________________________________________________________________________________
Komentari