Piše: Ljubica Kubura / Foto: Ema Bednarž
„Počeo je da čita knjigu u čijem je središtu
pažnje bio čovek ameba, a onda je pročitao
njegovu drugu knjigu i shvatio da je pisac zapravo, čovek ameba“.
Čovek koji govori u romanu, kako kaže Mihail Bahtin, je uvek u izvesnom stepenu ideolog, a njegove reči su uvek ideologeme. “Poseban jezik u romanu uvek je osobito gledište na svet koje pretenduje na društveni značaj”. Međutim, šta se dešava onda, kada se stvari izmeste iz knjiga i kada čitava ličnost pisca krene da se potčinjava ideologiji, koja ga obuzima poput nadahnuća.
Nemojte me shvatiti pogrešno, ne bi se ništa moglo zameriti mučenom piscu da on svoj pogled na svet promoviše zbog dobrobiti tog istog sveta,ili prosto zato što tako misli, već je sporno to što on svoje „svetonazore“ agresivno ističe, vrlo često, isključivo zbog ulagivanja grupaciji koja odlučuje o književnom kvalitetu, čija je službena dužnost da ukaže na njegov literarni talenat svojim osvedočenim autoritetom, a koja i sama ima svoje razloge koji izlaze iz okvira književnosti.
Pisca (ne)nametljivo preporučuju čitaocu, tom siraku tužnom bez nigđe nikoga, koji ne stiže i ne želi istovremeno da čita knjigu i da preispituje uverenja njenog autora. Koga to naposletku interesuje? Eh, tu se uvek krije opasnost.
Na našim prostorima, koji su u istorijskom i kulturnom kontekstu opterećeni „ideologizovanim istinama“, prosto vam ne može biti dozvoljeno da se ne opredelite. Vaši rukopisi su u tom smislu samo nužno zlo, koje prethodi procesu inicijacije. Nisu pošteđeni ni oni pisci što ih u zanosu zovemo „besmrtnima“, jer je sve ono što su pisali i mislili, takođe podložno različitim interpretacijama ideoloških eskadrona koji i mrtve svrstavaju u sopstvene redove, ili ih iz njih izuzimaju, shodno potrebi.
Ukoliko stvorite „autentični“ glas i potvrdite njegov talenat, onda ljudima počinje da bude važno šta taj glas govori, onda stvarate duhovnog pastira, a ne samo poetu.
Navešću i nekoliko primera iz ličnog života u cilju duhovite ilustracije navedenog. Kako sam neko vreme pisala u muškom rodu, dobila sam poziv iz jedne medijske kuće (ime poznato redakciji), kako bih za potrebe televizijskog priloga objasnila pomenutu „devijaciju“. Kada su shvatili da je stvar više psihološka, nego psihopatološka, odlučili su da moj komentar ne uvrste u svoj prilog.
Najdraži primer suludosti jedne ovakve dileme je i nedavni slučaj za koji sam čula od prijatelja.
Naime, u gradu u kojem sada živim, obitava jedan simpatični, groteskni pesnik, ateista, jugonostalgičar, levičar, titoista, vrlo simpatične spoljašnjosti.
Tokom svoje književne večeri pljuvao je zdušno „Crkvu Srbije“, njene popove, hrišćanstvo u njegovoj besmislenoj misiji, pa pročitao nekoliko stihova na tu temu, nakon čega mu je voditelj programa rekao:
“Hvala Krsto, bilo je ovo divno veče”.
Primećujem da je sada i palestinsko pitanje postalo dekor u biografijama pisaca. Onih istih koji ne veruju u monogamiju i žive sa osobama istog pola, dok u međuvremenu vode ljubav sa suprotnim, i dok veruju da će im se knjiga posledično prodavati na evropskim tržištima zbog svega navedenog, a zapravo duboko u sebi ukoliko imaju časti, potiskuju činjenicu da su prodali isključivo i samo sebe, jer su njihove performativne delatnosti sve samo ne književne.
Na nedavnom literarnom konkursu, obuhvatnog naslova „Najboljih sto knjiga na našem jeziku“, oni koji su dobili počasnu priliku da se izjasne o našoj najvrsnijoj literaturi, staviše Boru Ćosića, njegovu porodicu i svetsku revoluciju u isti koš sa Crnjanskim. Delovalo je nakon toga da će nastupiti smak sveta, ali on je uprkos svemu, nastavio da postoji. Bilo je i gorih zločina.
Nemojte da mislite da ne osuđujem agendu „ruskih liberala“, naročito onih neruskih, to jest domaćih, koji kontinuirano pale barjake kako bi osvetlili nacionalne istine pod svodovima crkve, dok se u pozadini njihovih glasnih psovki čuje Heruvimska pesma. Oni se često pretvaraju u karikaturalnu pojavu onoga što promovišu, odnosno postaju antireklama onoga u šta veruju, no njih je manje, manji im je domet i manje su plaćeni, pa ćemo ih ovim putem samo usputno spomenuti.
Imamo i treću vrstu, tihu i diskretnu, koja je zapravo podvrsta prve dve kategorije, ali je opet naizled nečujna, a ponekad po efektima dalekosežna i opasna.
Stara je dilema- da li dobar pisac mora biti nužno dobar čovek, onaj koji živi u istini i koji ne prodaje sebe na rafovima svetskih tržnica?
Nemam odgovor na ovo pitanje.
U tom smislu gospodo, šta da kažem, sve je dozvoljeno, samo nastavite.
Sveznajući pripovedač, ionako sve beleži i zna.
PROČITAJTE I:
"EPITAF ZA GLUMCA" LJUBICE KUBURE
KOLUMNE LJUBICE KUBURE PRONAĐITE OVDE
Svi sadržaji na portalu magazina Kaleidoskop media su besplatni, a sajt se finansira isključivo donacijama čitalaca i prijatelja.
Podržite rad našeg magazina OVDE















































Komentari