Danica Selem je nagrađivana mlada arhitektkinja koja živi u Njujorku. Predavala je na nekoliko fakulteta i radila u uspešnim agencijama, a njen lični istraživački rad bavi se odnosom arhitekture i tela.
U Beogradu je u saradnji sa Nemanjom Čađom u sklopu pratećeg programa izložbe "Tišina je ovde gluvoća” osmislila i vodila radionicu “Zones of (Dis)Comfrot - Spatial Hypersensitivities”.
Danica Selem / Foto: Jhe Ming Hsu
Kako ste došli do ideje organizovanja radionice sa ovakvom tematikom?
Cijeli ovaj projekt je bio jedan ludi transatlantski spoj. Coco Karol je koreografkinja i umjetnica iz Njujorka koja poznaje moj rad koji povezuje arhitekturu, prostor, tijelo i pokret. Ona također povremeno predaje na fakultetu u Norveškoj gdje je upoznala Nemanju Čađu. Nemanjin rad se u mnogim temama preklapa s mojim pa mi se on na njen prijedlog javio. On je bio sudionik izložbe "Tišina je ovde gluvoća” te su me on i kustosica Mirjana Dragosavljević pozvali da organiziramo radionicu “Zones of (Dis)Comfort / Spatial Hypersesitivities” kao dio pratećeg programa izložbe.
Zones of (Dis)Comfort / Spatial Hypersensitivities, Beograd - sa Nemanjom Čađom / Foto: Suzana Vulović
Naziv radionice dolazi iz Nemanjinog prethodnog rada uz par dodataka. Oboje se na drugačije načine bavimo temom udobnosti prostora, pitanjem kako neugodan prostor prelazi u ugodan, poznat prostor, na jednom metafizičkom nivou i tu dolazi do povezivanja s temom izložbe. U mojem radu postoji također i ideja “prostorne žrtve” te me zanima kako prostor utječe i usmjerava naše ponašanje i osjećaj u njemu, i kako podizanjem svjesnosti o tome (to su te “spatial hypersensitivites”) prelazimo iz pasivnih u aktivne sudionike u tom dijalogu.
Zones of (Dis)Comfort / Spatial Hypersensitivities, Beograd - sa Nemanjom Čađom / Foto: Suzana Vulović
Odakle dolazi tvoje interesovanje za temu dijaloga arhitekture i tela?
Taj interes se javio za vrijeme studija na Pratt Institutu u Njujorku. Završila sam preddiplomski studij arhitekture na fakultetu u Zagrebu, paraleleno sa studijem sam sam radila s kolegama na nezavisnim projetkima, a nakon fakulteta u studiju 3LHD. Sav rad tada je bio fokusiran na projektiranje i dizajn. Studio na Prattu je bio iznimno digitalno orijentiran i tada sam primjetila rupu u shvaćanju mjerila prostora koja djelomično dolazi iz gubljenja razumijevanja odnosa tijela i prostora. Odlučila sam adresirati to pitanje kroz prošireno shvaćanje pojma arhitekture. Osnovala sam grupu Bodies Intersect Buildings i počela uvoditi elemente pokreta i performansa u shvaćanje prostora. Zadnje dvije godine predajem na Cornellu gdje uz to što predajem arhitektonsko projektiranje, kroz svoje seminare istražujem ranije započete teme proširivanja pojma arhitekture kroz shvaćanje njenog odnosa sa tijelom u njegovim različitim značenjima.
Park Kate Šoljić, Zagreb - s Marijom Horvat i Dorom Jerbić / Foto: Domagoj Blažević
Kakve su reakcije publike? Da li ste uspeli da prenesete ono što ste inicijalno zamislili?
Reakcije publike su bile super! Imali smo prezentaciju projekta na jedan on onih najvrelijih dana u Beogradu početkom jula i mislili smo da će doći samo najbliži prijatelji, ali skupila se divna grupa ljudi. Svi su ostali na razgovoru o projektu nakon prezentacije, komentari i pitanja su bili pronicljivi, osjetljivi, i jako pozitivni.
Koliko je trajala realizacija i da li se koncept menjao?
Sama radionica je trajala šest dana, ali su metode koje smo koristili rezultat dužih osobnih istraživanja. Ja svoju metodologiju istraživanja i dizajniranja prostora kroz upotrebu tijela i pokreta razvijam sa svojom grupom “Bodies Intesrect Buildings” u Njujorku već tri godine.
New Commons in a Rural Dream - Studio Design & Build projekt, proleće 2018, Cornell University sa Samom Chermayeffom / Foto: Sam Gomez i Bennet Tadashi
Na koji način objasniš kolegama u Americi svoju poziciju, ali i kompleksan istorijski kontekst. Koliko je njihovo znanje o tome?
Njujork je grad u kojem većina ljudi ima kompliciran povijesni kontekst. Ovdje su svi imigranti, ovisi u kojoj generaciji, ali rjeđe upoznaš nekoga tko je stvarno iz Njujorka nego nekog tko ima kompliciranu imigracijsku povijest. Koliko je njihovo znanje o tome varira. Kad sam tek došla, prije sedam godina, mlađe generacije ljudi nisu baš imale neku ideju ni o tome gdje je točno Hrvatska, niti su znali nešto o Jugoslaviji, starije generacije većinom znaju za Jugoslaviju, ali to opet sve ovisi o tome od kuda je osoba s kojom razgovaraš. Zadnjih godina se to sve mijenja. Hrvatska je postala jako poznata turistička destinacija, pa su odjednom svi bili tamo, ne samo da znaju za nju. Znatiželja o Jugoslaviji također raste. Mislim da je na to jako utjecala prošlogodišnja izložba u Muzeju moderne umetnosti (MoMA): “Toward a Concrete Utopia: Architecture in Yugoslavia, 1948–1980”. Nakon te izložbe ovdje se počelo pisati o Jugoslaviji i van konteksta izložbe. Meni se čini i da se nakon prošlih izbora u Americi veći broj ljudi počinje zanimati za različite sisteme organizacije i vlade, a Jugoslavija je jedan zanimljiv povijesni primjer toga.
New Commons in a Rural Dream - Studio Design & Build projekt, proleće 2018, Cornell University sa Samom Chermayeffom / Foto: Sam Gomez i Bennet Tadashi
„If we don’t understand class struggle, we don’t understand anything“ - u kojoj meri stojiš iza ove rečenice?
U potpunosti, iako rečenica nije moja.
Šta nam možeš reći o umetničkoj sceni u Njujorku, šta sve nudi? I kako ti Beograd i Zagreb u toj perspektivi izgledaju ako bismo pravili poređenje?
Umjetnička scenu u Njujorku nudi sve i svašta, zasigurno stalnu opskrbu novim sadržajem. Ono što posebno volim je što uz puno izložbi, predstava, filmova, svega u biti, često uspijem uloviti i predavanja ljudi koji su mi inspiracija već dugo ili samo zanimljivi novi umjetnici. Neka veća imena su puno dostupnija i bliža. Mislim da usporedbe često nemaju smisla, pa tako i ovom slučaju, pogotovo kad govorimo o jako različitom kontekstu što se tiče mjerila, količine ljudi, ekonomije, itd. Ne volim svoditi cijelu umjetniču scenu u Hrvatskoj na Zagreb. Imam puno kolega i poznanika koji rade jako zanimljive stvari u Splitu, Puli, Rijeci, Šibeniku, Varaždinu… Mnoge umjetnike iz regije i dalje pratim jednako pažljivo kao i rad nekih ljudi ovdje i u svijetu. Pogotovo kad se radi o umjetnosti, arhitekturi i prostornim pitanjima koji direktno propituju političku situaciju i kontekst. U tim temama mi je i dalje bliži europski pristup, ne znam da li bih se usudila reći i da je jači.
Zones of (Dis)Comfort / Spatial Hypersensitivities, Beograd - sa Nemanjom Čađom / Foto: Suzana Vulović
Kako izgleda život mladog čoveka u Njujorku?
Svi puno rade, haha. Svi imaju jako organizirane živote i puno toga je podređeno karijeri. Istovremeno grad nudi jako puno. Možeš si posložiti dan i život točno onako kako ti paše i paralelno postoji miljuni jako različitih života. Taj dio jako volim i ta energija mi većinom paše, barem za sad. Kad mi zatreba pauza pobjegnem negdje, u idelanom slučaju doma u Split na more.
PROČITAJTE I:
JUGOSLOVENSKA ARHITEKTURA 1948-1980
Komentari
Odlican intervju.