Fotografija
moja-kafica
moja-kafica
fotografija/29.06.2020.

Nemi svedoci patnje na Golom otoku

fotografija
  • Milomir Kovačević
  • Milomir Kovačević
  • Milomir Kovačević
  • Milomir Kovačević
  • Milomir Kovačević
  • Milomir Kovačević
  • Milomir Kovačević
  • Milomir Kovačević
  • Milomir Kovačević
Autor fotografije:

Piše: Lela Milivojević / Foto: Milomir Kovačević / Goli otok

Fotograf Milomir Kovačević, čija je izložba "Dobro došli na Goli otok" postavljena u Kulturnom centru Beograda, poznat je kao hroničar društva, fotografisao je ono što je i sam živeo, Sarajevo, koncerte, utakmice, ljude na ulicama, a kasnije i politiku, pa onda zatvore, rat, egzil u Pariz.

Izložbom „Dobro došli na Goli otok“ u Kulturnom centru Beograda, koja se može pogledati do kraja jula, Milomir Kovačević se vraća u Beograd i ona je povod za razgovor sa ovim fotografom, svedokom svog vremena.



Poznati ste kao hroničar društva i jednog vremena koje je iza nas, i jedne zemlje koje više nema, kad govorimo o ovom regionu. Kako ste odlučili da se vratite toj temi, odete na Goli otok i kroz ovu izložbu podsetite na to
ukleto mesto kao što je to rekao Goran Marković?

Goli otok je uvijek stajao negdje u podsvijesti. Kada sam 90-e godine radio fotografije u zatvorima Bosne i Hrvatske, Goli otok je već bio zatvoren (1988. godine). U to vrijeme se nije pričalo o njemu i rijetka su bila svjedočenja u javnosti o životu u njemu. Tadašnje fotografisanje zatvora sa stvarnim zatvorenicima su za mene bili veliki šok. Nisam išao da snimam zločince, ubice, već ljude koji žive u specifičnim okolnostima sa specifičnim pravilima. Čim uđete u zatvor i vi ste na neki način zatvorenik, makar nakratko (obično sam boravio osam sati u svakom zatvoru) i počinjete drugačije reagovati na svjetlost, zvukove, sjene, tetovaže, rane po tijelu, rešetke, žice i u očima zatvorenika možete sve vidjeti, njihovu, patnju, tjeskobu, tugu…

Malo poslije toga sam proveo 1.007 dana u ratnom Sarajevu koje je u neku ruku bilo i najveći zatvor, opet u specifičnim okolnostima i sa specifičnim pravilima i opet sam živio i fotografisao život ljudi, mojih sugrađana…

Tek mojim egzilom u Pariz počeo sam otkrivati svedočenja preživjelih logoraša i poslije svega što sam preživjeo do tada nisam mogao ostati ravnodušan na te priče, ta svjedočenja; kako je moguće da je to postojalo, da su ljudi mučeni, a mnogi i stradali na Golom otoku. Naročito mi je bio šokantan način na koji su mučeni, prevaspitavani, a da se to nije znalo i da se skoro niko od njih nije niti usuđivao pričati o tome…

Sve je to samo pojačavalo moju želju da jednog dana odem tamo…

I kada nešto želite jako, to se ponekad i ostvari; uslijedio je poziv mog prijeratnog prijatelja i fotografa Darka Bavoljaka iz Zagreba i njegove udruge da posjetimo Goli otok…

Kako ste se osećali tokom posete Golom otoku? Opišite nam vaše emocije? Da li se oseća taj nekiduh teskobe?

Sam dolazak je tekao vrlo brzo, Paris-Zagreb-Rab i poslije 45 minuta vožnje malom barkom već smo bili tamo. Nisam se uopšte spremao niti sam imao ikakve predstave na šta to liči, jednostavno, samo sam želio tamo otići da svojim očima i foto-aparatom „vidim“ Goli otok. Dok smo bili u grupi, sve je bilo ok, međutim, kada sam počeo sam hodati i otkrivati detalje; lagano sve to ulazi u vas...

Sve te ruševine, napuštene zgrade, pogoni, oronuli zidovi, zahrđale metalne površine, ponegdje rešetke, čudne betonske građevine bez smisla, vjerovatno su služile za iživljavanje nad zatvorenicima, stvaraju neku jezu, nelagodnost…

Sve je pusto ali ipak na neki način osjećate prisutnost tih ljudi koju su tu živjeli, radili, mučeni…

Negdje je samo ostalo urezano ime, negdje neka riječ, ostaci oruđa, alata, dugi putevi po Otoku od tucanog kamena, slivnici za vodu od kamenih ploča, unutrašnjost zgrada sa sjenkama i snopovima svjetlosti…

Kada se malo dalje ode od obale, nailazite na drveća koja se povijaju u pravcu duvanja vjetra i bure, i stoje kao nijemi svjedoci patnje i stradanja logoraša, kao da njihovi duhovi se skrivaju u tom drveću…

I što više želite da otkrijete i dublje ulaziti u priču i Otok, lagano zanijemite …

Kako je moguće da je to sve postojalo…

Šta za sve nas sa ovih prostora predstavlja hroničarsko podsećanje na ne tako davne momente naše istorije?

Ja sam rođen, odrastao i odgojen u jugoslovenskom duhu, i Goli otok za mene predstavlja najveću „mrlju“ u istoriji komunističke Jugoslavije, socijalizma, partije, Tita…

Mislim da o svemu treba otvoreno i kritički pričati, i da se ne zaboravi i da se izvuku pouke, a sa druge strane da se i oda počast svim nevinim žrtvama te epohe…

Fotografijom ste počeli da se bavite još kao 17-godišnjak, 90-ih postajete jedan od najzapaženijih foto-hroničara društva, tokom opsade Sarajeva nastojite da kroz fotografije beležite život i otpor tom teškom vremenu, a ne smrt. Da li možemo da kažemo da vas ljubav prema životu inspiriše u radu? 

Možemo reći to, moj moto je „Fotograf, svjedok svoga vremena“.

Fotografisao sam u suštini sve ono što sam i živjeo, svijet oko mene, koncerte, utakmice, navijače, ljude na ulicama, a kasnije i politiku, izbore, pa onda zatvore, rat, egzil u Parizu, nisam nikada tražio senzacije, foto safarije, uglavnom su to bili bliski ljudi koje sam poznavao… Moj pristup je uvijek bio isti, samo se situacija oko mene mijenjala. Uvijek pred sobom vidim čovijeka sa svim svojim vrlinama i manama.

Život je vrlo širok pojam…

Vaš egzil u Pariz 1995. godine predstavlja novu fazu u vašem radu, mada Sarajevo ostaje vaša tema. Šta ste pronašli u Parizu? 

U Pariz sam došao poslije 1.007 dana provedenih u opkoljenom Sarajevu…

Došao sam samo sa svojim foto-aparatom (NIKON F2 AS) koji još uvijek funkcioniše...

Bez znanja jezika, bez prijatelja, para, utučen od rata i svega šta sam preživjeo u Sarajevu… trebalo je početi sve iz početka, ne od nule nego duboko, duboko ispod nule...

I malo po malo, prvo malu labartorijicu u sedam kvadrata gdje sam živio napravim, prijatelji iz cijelog svijeta mi pomažu, neko pošalje malo filma, neko majicu, neko malo para…

Dugo sam noću sam šetao Parizom i jedini „prijatelji“ su mi bili spomenici i statue koje sam znao iz istorije umjetnosti, veliki bulevari, Ajfelov toranj, koji mi je kasnije služio kao neko svijetleće tijelo za mnoge noćne fotke, Notr Dam, Bastilja, Opera…

Danas posjedujem hiljade fotografija noćnog Pariza koje su kasnije nastale kada sam kupio moju prvu LEICA M6… Poslije upoznajem šahiste (izložba je bila u ARTGET-u) i pravim seriju najdražih studijskih portreta, pa upoznajem svoje kafanice i ljude koji su i danas moji prijatelji (isto je bila izložba u ARTGET-u). Sve vrijeme snimam i pariska a i druga groblja, i to je nekako nastavak mog ratnog ciklusa iz Sarajeva, gdje sam dosta fotografija snimao baš na svim sarajevskim grobljima gdje sam mogao doći.

Jedne godine sam radio fotke za muzej Luvr gdje su moje fotke bile na svim službenim panoima u muzeju, po metroima, razglednicama i bio sam jako ponosan na to bez obzira što financijski nisam dobro prošao (iskoristio sam priliku da sebi dosnimim cijelu seriju i tu sam sve potrošio, ali imam super fotke što mi je mnogo važnije).

Onda je nastala serija „Sarajevo u srcu Pariza“ gdje sam od Sarajlija koji žive u Parizu tražio šta im je najdraža uspomena koju čuvaju kod sebe, a da ih veže za Sarajevo, za porodicu, prijašnji život... i svako je napisao pored fotografije toga predmeta zašto mu je taj predmet najdraži…

U Stocu, malom gradiću u Hercegovini, snimio sam seriju o njihovom Orkestru limene glazbe-Gradski orkestar i napravio izložbu pod nazivom „Oda radosti“.

U Sarajevu sam napravio jednu veliku izložbu „Sarajevo, strašni grad, strašni pisci, strašni fotograf“ gdje je uzelo učešće 150 pisaca i dragih ljudi, svako je izabrao jednu od mojih fotografija koja ga inspiriše i napisao neku svoju priču, esej, pjesmu ili već šta je želio i u formi koju je želio, i to je bila velika izložba, možda najkompleksija o Sarajevu iznutra tokom rata...

Nastavio sam živjeti i raditi koliko su mi životne mogućnosti dopuštale, sada me Parižani smatraju svojim hroničarem bar u tom kvartu Mare, oko Pikasovog muzeja gdje poznam skoro sve ljude.

Pored Pariza, putujete na razne strane sveta, boravili ste u Meksiku, Pragu, Sankt Peterburgu… Šta je privuklo vašu pažnju na tako različitim mestima? 

Rat je imao i jednu dobru stranu da sada imam prijatelje po cijelom svijetu pa se svuda osjećam pomalo kao kod kuće…

Duga je lista zemalja gdje sam boravio, bilo da se radilo o izložbama, projektima ili samo prijateljskim posjetama (SAD, Meksiko, Kanada, Južna Koreja, Rusija, Turska, Izrael, Danska, Švedska, Češka, Njemačka, Španija, Holandija, Belgija, Austija, Švicarska i naravski na svim našim prostrima. Svugdje se imalo nešto snimiti, ali Meksiko mi je ostao u lijepom sijećanju gdje sam snimio predivne fotografije i upoznao divne ljude, divnu kulturu, Prag je isto tako predivan, pogotovo što tamo imam dosta dragih prijatelja, u njemu sam najviše snimao groblja. Sankt Peterburg je isto divan grad (zovu ga i sjeverna Venecija), Barselonu mnogo volim, Istanbul je isto super, Jerusalem isto, Beč je predivan.

Svaki grad ima nešto svoje i zavisno koliko imate vremena da ga upoznate toliko i snimite. Negdje se više puta vraćate, negdje ste nakratko. Naravno da sam i cijelu Francusku proputovao, predivna zemlja, ljudi gostoljubivi… Na našim prostorima sam vrlo često, najviše u Sarajevu, ali sam se vezao i za druge gradove, Beograd, Zagreb, Tuzlu, Stolac, Pulu i uvijek snimam nešto vezano za našu prošlost, trenutno spomenike revolucije. Odomaćio sam se i u Guči gdje sam 10 godina fotografisao Sabor trubača koji je pravo ludilo za fotografisanje i mnogo je kompleksnija priča od ove standardne, truba, pivo, rakija, roštilj…

Naravski, Pariz je tu najfotografisaniji…

Imate li neke planove? Da li vas je privukao sadašnji trenutak u kojem se mali čovek našao, mislim na pandemiju korona virusa, ali i na antirasističke demonstracije? 

Trenutno nemam neke konkretnije planove za putovanja zbog novonastale situacije, ja svaki dan kući radim, pripremam razne serije fotki po temama i pokušavam praviti kataloge od svake važnije teme. To zahtjeva puno energije, truda i rada koji nije baš najatraktivniji ali se mora. Naravski, mora se i živjeti i plaćati režije što je u današnje vrijeme za nas samostalne fotografe koji smo još uvijek na filmu i hemikalijama vrlo teško i neizvjesno…

Poslije iskustva, zatvora, rata, današnja situacija mi nije toliko fotogenična…

A demonstracije nešto ne volim, malo je previše svega uvezano u njih, a nije ni bezazleno ih snimati… Mislim da dovoljno u svome radu ukazujem na jednakost ljudi tako  antirasitički angažman ne mora ići samo preko manifestacija…

Zadnji projekat koji sam radio zadnjih desetak godina je bio u Fojnici, 50 kilometara od Sarajeva, i, nažalost, zbog korone odgodili smo izložbu za neka bolja vremena.

Radi se o DRIN-u, centru za ljude sa specijalnim potrebama gdje sam vrlo često boravio i fotografisao svakodnevni život štićenika i njihove aktivnosti…

Osnovna ideja je da pokažem šta mogu raditi, da mogu biti i veseli i zaljubljeni, baviti se raznim sportskim aktivnostima, baviti se muzikom, igrati u fokloru, stvarati u raznim ateljeima, voliti životinje, a ne njihove mane… Sve je snimljeno, fotke napravljene, još samo katalog i da napravimo izložbu u Nacionalnoj galeriji BiH. Želja je bila da pričamo o tim ljudima i da široj zajednici približimo istinu o njima…


PROČITAJTE I:

DUH BEOGRAĐANA KROZ KAMERU SVENA MARKVARTA

HARI BENSON: NISAM BIO ROKENROL FOTOGRAF


Svi sadržaji na portalu magazina Kaleidoskop media su besplatni, a sajt se finansira isključivo donacijama čitalaca i prijatelja.

Podržite rad našeg magazina OVDE


POVEZANE VESTI
button left button right
KATEGORIJA VESTI
button left button right

Komentari

Vaš komentar je uspešno prosleđen na odobravanje.