Piše: Dragana Nikoletić
Foto i video: Aleksandrija Ajduković
Montaža: Marko Radibratović
Bela Zemlja je prvi toponim na putu od Užica ka vrhu Zlatibora, izveden iz tamošnjeg dominantnog pejzaža - stenja koje se belasa na 700 metara nadmorske visine. U naziv mesta nije moglo da stane i da je ono srce ruže vetrova, i da ima najveći broj sunčanih dana u godini od svih u okrugu, i da ga naseljavaju čestiti domaćini što žive pretežno od poljoprivrede.
Popis stanovništva takođe malo toga definiše i ne sadrži podatke o jednoj od oko 160 porodica, Đurićima, niti postoje dokumenti u kojima piše od kakve su materije oni sazdani: marljivosti, poštenja, srdačnosti.., i, pre svega, sloge među brojnim članovima.
Međutim, slika kuće Đurićevih prvih dana nakon Petrovskog posta rečita je, slavoluk od cveća i šarenih balona, uz nešto belog luka, protiv uroka, poziva na svadbeno slavlje sina Nikole, stasitog 31-ogodišnjaka. „Venčanje je najsrećniji dan u životu, pored rođenja deteta“, njegova je filozofija, zasnovana na finesama tradicije koja, osim običaja, prenosi i način razmišljanja.
Taj dan je mati Anđelija dugo čekala jer je ovo vreme donelo drugačije standarde od onog kada se ona udavala, tek zašavši u punoletstvo. Sanjala je da svoje blizance istog dana oženi, kao što su sve drugo do tada zajedno činili. Čovek snuje, a Bog odlučuje, uvrežena je poslovica, i u ovom slučaju se odnosi na čudnovatu sudbinu Nikolinog pet minuta starijeg brata Nebojše. Nebojša je nakon nesreće na poslu ostao u kolicima, a sada je evropski prvak u paraolimpijskoj disciplini bacanja kugle, dok mu i hitanje diska sasvim dobro ide.
REPORTAŽA IZ GORE JE DEO PROJEKTA KULTURNOG CENTRA KALEIDOSKOP "IDENTITET U AMANET". SVE TEKSTOVE SA TRADICIONALNIH SVADBI ŠIROM SRBIJE MOŽETE ČITATI OVDE.
Ova činjenica, delom rastužujuća, a delom zadivljujuća, daje šlagvort osobinama Đurićevih – međusobnoj privrženosti, ljubavi koja se ne krije ispod gorštačke grubosti, već slobodno isijava iz svakog pogleda i poteza. Tog dana svi su kao zapeta puška spremni da ugoste brojne zvanice slavlja, što počinje od sabajle. Jer, valja ispratiti sve drevne rituale čiji je koncert - majstor stric Milan,“čauš-amater“, kako sam sebe naziva.
Sa rukovođenjem svadbarskih ceremonija, Milan je krenuo pre 15 godina, držeći se isključivo familije, zbog čega su njegove usluge besplatne. A kako „amaterizam“ podrazumeva i entuzijazam, on budno prati svaku etapu veselja, začinjenu simbolikom blagostanja i napretka.
U ruci on drži čekić ukrašen peškirom, „glavno oruđe čauša“. S jedne strane je kovana rakijska čašica, da vođa parade može da nazdravi „preko stola“ gostima. Druga strana čekića služi da se skrene pažnja na kakav važan momenat, poput izražavanja najboljih želja mladencima, Milan objašnjava i nudi da isprobamo rakijski kraj alatke.
Neke se stvari ipak rade samo zato što su lepe, ili estetika na prvi pogled dominira, pa su sve buteljke pune ljute „šljive“ okićene venčićima poljskog cveća, kao da su „brendirane“ belim petrovcima. „Kod nas se kaže da se ne valja da boca bude ružna“, otac Momčilo sluti da ukrašavanjem ambalaže i darovan ili poslužen sadržaj postaje pitkiji i plemenitiji. On lično drži čuturu, takođe ulepšanu, rakija u njoj je bila zakopana u buretu od 2004-te.
Druge su flaše što čekaju „muške“ svatove pod šatrom u dvorištu Đurića, produkti savremenosti. Neko će želeti pivo, kiselu vodu, vinjak.., bezalkoholne napitke američkih franšiza, što šljivovicu ne skida sa pijedestala gostoprimstva. U kraju dvorišta, a blizu šatre, žumori čudna naprava, kamion – hladnjača, gde se na policama gomilaju torte, pokloni svečara, svadbarski pandan mobama koje u ovim krajevima još nisu sasvim izumrle. Kitnjaste torte uskoro će potisnuti zamagljene buteljke sa prvenstvom služenja.
Na ovalima se rumeni pršuta što je ovaj kraj takođe proslavila, bojom joj konkurišu sudžuk i kobasica, dok kolorit blaže komadi sira i kugle kajmaka, polutke tvrdo kuvanih jaja. Žestok ukus sušenog mesa rashlađuje paradajz iz bašte, izmešan sa krastavcima.
Pre svih stižu trubači, njihove će melodije dočekati svakog gosta redno, od kuma, preko starog svata, do drugih namernika bez funkcije. Kako ko stigne, oni đipe na noge i izmamljuju narodne pesme iz instrumenata. Repertoar je širok, spektar melodija pokriva sve svadbarske emocije.
Na kapiji, koja to danas i nije, širom raširena pod cvetnim lukom, poređani su domaćini, otac, majka, baba Perka sa friškom frizurom, i možda os svih najšireg osmeha. Tek je ona svedok nekog drugog vremena kad su se mladi venčavali a da ih niko o izboru srca ne pita. „U kući se posle o svemu dogovaralo i o svemu slagalo, slušali su se stariji, pa je i brak opstajao“, ona nam prenosi deo stare mudrosti, i recept za uspeh suživota. Tada se „sijalo, žnjelo, plastilo.., i ne kao sad gospodski živilo“, dodaje srećna što je doživela napredak.
Viši od babe skoro pola metra, unuk-mladoženja gladi je po kosi, poput deteta, u pauzama pucketanja prstiju uz muziku, visoko podignutih ruku. I u tom gestu nežnosti skriva se tradicija brige o vremešnima, kad mladi dovoljno stasaju. Ali, u ovom trenutku, ćudoredna radnja se odnosi na porodično zajedništvo u radosti. Svi se predaju veselju bez zadrške, čak se i muve i osice raduju đakonijama.
Osmeh domaćina poručuje da je svako dobrodošao, ali red nalaže da se ovde sakuplja izjutra samo prvo i drugorodbina, do trećeg kolena. Ostali će doći na svadbeni ručak u restoranu, biće ih tu punih šest stotina, ali će samo najbliži ispratiti svadbarske običaje.
Neko iz velikog grada, prekinutih veza sa selom, osetiće izvesnu tugu uz empatičnu sreću, poznajući šta je pravo bogatstvo. Pomisliće da ne bi iskupio toliko svatova ni do akurđela u sedmom predačkom rangu, dok se na selu često dešava da čitav kraj nosi isto prezime. Zato je lako zboriti se i u veselim, i nepogodnim situacijama.
Sada je reč o prvim, pa na svečanoj „sceni“ – kućnom pragu, dobrodošlica ne jenjava. Dever Nebojša je odavno spreman za „kupovinu“ mlade, opasan svilenkastim peškirom, a jedan za drugim stižu i tri barjaktara, kao da su se sačekivali na krivudavom putu da bi stigli po rasporedu. Zbog Nebojšinog sedmogodišnjeg sina Davida pravi se mali otklon od pravila da barjak nose mladići stasali za ženidbu. „David mnogo voli čiču“, objašnjenje je tog sitnog odstupanja od svadbarskog P.S-a, posve nebitnog u odnosu na ponos dečačića dok zamahuje zastavom po avliji.
Još jedan je običaj usklađen sa modernim tempom života: momačko veče je bilo prekjuče, a ne dan uoči svadbe kako se od pamtiveka praktikuje, dok se nevesta opraštala od devojačkog stila života čak nedelju ranije, ali će se po pitanju „popravke“ ispoštovati protokol. Zvanice će se skupa i trezniti dan nakon svadbenog veselja, u sličnom sastavu kako su se sad sakupili. Pravila se drže i glede zdravljenja, sve se zvanice prvo „pitaju“ sa kumom i starojkom, čestitaju roditeljima, deveru i mladoženji, tek zatim sedajući za trpezu.
Za to vreme devojčurci iz familije kite automobile, modernu zamenu čezama, a pre toga – konjima, svaka „šoferka“ dobija nakit u obliku puža, sa glavom od mašne, a tela od peškira. Samo da se gosti još malo „podlože“, pa će krenuti u vrsti ka Terazijama, delu Užica što se okomito spušta ka kotlini i, tamo, brzoj i ledenoj Đetinji.
Ide se džadom kroz pitoreskne zaseoke, da bi se nazad vratilo drugim putem, opet u skladu sa običajima. Trobojke se vijore kroz otvorene prozore, sirene ne bude još usnule komšije. Svakim metrom sve je jasnije zašto Nikola neće da napusti zavičaj: gde bi drugde našao takvu raskoš prirode što nije štedela na kontrastima?
Nije njemu sada do prirodnih lepota. Mora da treperi od nestrpljenja da kući povede izabranicu Danku, rođenu Jovičić, sigurni smo jer ga već dovoljno poznajemo. Uostalom, i sam je svedočio da mu se „dogodila neka hemija“ kad je sreo Danku. Njegov ovovremeni žargonizam pandan je „gromu iz vedrog neba“, ili „stupanju na ludi kamen“, jer je hemija vodila venčavanju.
I u Dankinom je domu gungula, radosna, uprkos suzama majke Radave i brata Miroslava, prouzrokovanih skorašnjim rastankom. „Šta da kažem, oni su se hteli“, Radava ulaže trud logike da zaustavi suze, potežući i geografski argument da joj mlađa ćerka „ne ide daleko“. Starija, Marija, udala se „u okolinu Šapca“, pa se i to nekako preživelo.
Otac Veljko se, opet, dobro drži spolja, kontrolišući emocije, možda i što je starog kova, kad je bilo sramota da muški zaplaču. Mlada se krije na spratu, iza zavese, kibicujući dolazeće kroz „bosiok“ i guste trepavice. Miris blagoslovene biljke prožima devojačku sobu koju će Danka za koji časak napustiti. Lepa je i samosvesna, pa nije čudo što je Nikola izgubio glavu pod dejstvom ljubavnih hemijskih procesa.
U trenu, u sokaku na brdu nastaje filmska drama. Mladoženjini su zastali na kraju ulice, ne bi li zbili redove, dok se iz suprotnog „tabora“ pružaju upitni pogledi mladinih gostiju, razbaškarenih pod šatrom. Nastaje neki čudan tajac, istovremeno pun nestrpljenja i odlaganja sudbonosnog događaja. Režija uzbudljive scene sasvim je spontana i začudno napeta.
Mušku stranu čeka važan ispit – gađanje jabuke, okačene na visoku pritku ispred udešene kapije. Prvi pucanj, jabuka je okrnjena, drugi joj otkida još deo mesa, dok je treći razbija u paramparčad. Za pogodak je zaslužan zet Milan Ostojić, inače lovac, što je na Zlatiboru jedna od omiljenih razbibriga, pored pecanja, kome je, recimo, privržen Nebojša.
Šta sad treba da se dogodi? Dever treba da da „kupoprodajnu“ ponudu koja se dvaput odbija, da bi tek na treći iznos šurak pristao. To u Veljkovom primeru nije samo ritualno, sestra mu se očito iz kuće ne pušta.
Iako je ishod ipak predvidljiv, atmosfera je puna tenzije, jer se sklapa sporazum do kraja veka. Stisak ruku kruniše dogovor, otvara se prostor za novi sled običajnih gestova.
Radmila, koja je do malopre kitila auta, sada mladoj nosi cipele, za šta joj sleduju pokloni. Danka elegantno zadiže čipkane skutove venčanice i prezuva se iz kućne obuće. Uzbuđenje dobro krije dostojanstvenom izgledom.
„Hteli smo da se uzmemo u narodnoj nošnji, da svadba bude tradicionalna po svim stavkama“, Nikola otkriva mladin i svoj naum koji je osujetila modernizacija. Krojači odela od sukna, vezilje šarenih jeleka, više ni lupom ne možeš da pronađeš, dok su mladi naraštaji izrasli preko mere nasleđivanja odežde predaka.
Otac Momčilo je, istina, i sam naočit, ali je njegov „najvažniji dan u životu“ prošao u vanrednim okolnostima. Njegova Anđelija za njega je „pobegla“, ceremonija se tek docnije izvršila, pa se zbog treme „mirenja“ niko nije dosetio vunenih čakšira. Od njih je bio važniji blagoslov familije njegovoj i Anđinoj ljubavi.
Mladina kuća je poprište čitavog niza običaja, pa se u drugoj sobi odvija krađa barjaka. Svrha ovog nestašluka jeste da zbliži neoženjene i neudate, one što zastave nose, i te što ih tobože kradu. David je uzrastom daleko od toga da bude mladoženja, ali svoj zadatak preotimanja trobojke vrlo ozbiljno shvata. „Ima da je zgužvam“, poverava se đedu, misleći na devojčicu od koje poljupcem treba da povrati znamenje svoje uloge. Eh, te Ere, od malena su vickaste bekrije!
U korpama u hodniku zgomilani su ukrasi za svatove, ali nisu kao nekad „ručno brani i vezivani pantljikom“, čauš Milan kao da se pravda. Suština je ostala ista, simbolično združivanje okićenih što dve porodice stapa u jednu.
Nečim se mora obeležiti i rastanak, pa mlada ljubi dovratak, kako se oprašta od svog bezbrižnog devojaštva. Drugi je poljubac uvodi u novi poredak, celiv svekra u ruku, što personifikuje hijerarhiju. Respekt prema starijima. Mnoga će mlada žena, posebno iz grada, na ovo samo prevrnuti očima kao na nešto nazadno, odviše snishodljivo, tako sebe često lišavajući porodične harmonije.
Da mladencima sve nadalje ide slatko, pred noge im se posipa šećer, što opet radi mlađarija, objedinjujući budućnost sa detinjom nevinošću. Međutim, stvar još nije svršena poljupcem u ruku, ni hodanjem po šećeru, sledi kusanje meda kog mladoženji iznosi buduća svekrva. Med se zlati u staklenoj posudi, a uz njega ide još jedna pogodba, sklopljena opet iz trećeg navrata, jer se ni Nikola (kaobajagi) ne da olako.
Neće da primi 50 evra, ne želi ni skupocen ručni sat, sve teatralno odrično odmahujući. Treći dar je zadovoljavajući – formalno, premda bi mužik intimno sve rituale najradije preskočio, da što pre prigrli nevestu. Kašika meda kusana iz zdele pečatira sporazum.
„To je prvi zalogaj koji je mladoženja uzeo od jutros“, objašnava čauš pravila, koja se očito ne odnose na rakiju. Za Nikolom za medom posežu i Danka, i najuža porodična postavka, gusta masa lakše silazi niz grlo praćena gutljajima vode.
Činom venčanja, i dve porodične slave biće zajednički praznici. Stoga dva oca, Momčilo i Veljko, ljube slavski kolač i jedan drugog u obraze. „Hristos posredi nas, jeste i biće“, izgovaraju obredne reči kao najočigledniju vezu između pravoslavlja i paganskih korena. Ljubav je ono što čini ortodoksno hrišćanstvo, a mnogo manje strah od Gospoda, ljubav i uvažavanje je ono što se prenosi sa kolena na koleno.
Još neko kolce u taktu „dvojke“, naručena pesma od trubača, pa stiže čas odlaska kod matičara. Građanski čin sklapanja braka uniformisan je, i nije predmet našeg interesovanja, svečarima se pridružujemo tek u crkvi svetog Đorđa iz 19. veka, jednoj od znamenitosti Užica.
„Došao je taj radostan dan kad u bračnu zajednicu stupaju dvoje ljudi iz čestitih porodica“, crkveni obred završava otac Ljuban Petrović, protonamesnik hrama posvećenog svetom ratniku. Ovim prejudicira da će mladenci preneti u amanet sve što su stekli vaspitanjem već prožetim sa genima.
Prota Ljuban još dodaje savet da mladenci jedno dugog prihvate u kompletu, sa svim vrlinama i manama. Da se ne trude da supružnika „popravljaju“, jer je ovo em neumesno, em uzalud.
Ispred crkve je drevna česma na kojoj kum pere ruke, a mlada se umiva, čisteći se od pragrehova. „Svaki čauš ima svoj dijapazon običaja“, s ritualnim pranjem se ne slaže jedna od zvanica. Kao da komentariše njegove reči, i poentira pravo na diverzitet, mlada razbija čašu bacajući je preko ramena, što joj zapravo čauš suflira.
Da više ništa neće biti po starom, sugeriše i povratak u dom Đurića, ne prvim, zaobilaznim putem, već magistalnom saobraćajnicom. Kolona više nije nanizana, raštrkala se pojačanim popodnevnim prometom.
Na kapiji svatove čeka majka Anđelija, sad već uveliko svekrva, ali je prvi s kim nevesta dolazi u dodir, osmomesečni Bogdan, sav rumen od planinskog vazduha. Kao najmlađe dete iz mladoženjine familije, Bogdan je nakonjče. Naziv je ostao iz dana kada je mlada na konju novi prag prelazila, pa bi joj davali dete da pokaže kako se u kasu snalazi sa nejači.
Još samo da prebaci sito preko krova, i prošla je inicijaciju. Ali, avaj, i ovaj obred datira od davnina, kada su kuće bile prizemne, a ne jedno i višespratnice. Mlada je malecka, ali snažna, uspeva joj da sito nabaci na balkon iz trećeg pokušaja, a ponovo preko ramena. Iz sita se prosipa preostalo žito i bombone, ono što već nije rasula oko sebe na sve četiri strane sveta, pre no što ga je zabacila.
Za svojtom pod šatrom guraju se ćebad i druga posteljina, svaka od zvanica iz uže familije dobija poklon-paket. Kada se zimi, u sve to ušuškaju, setiće se ovog dana, za Đuriće najradosnijeg. Obliće ih milina sličnog intenziteta koja ih sada prožima.
Setiće se, možda i pitanja tog nekog koji stalno nešto zakera. Da li je prenošenje mlade preko praga autentična srpska praksa? Bilo kako bilo, nama prija romantika, sve i ako taj neko primećuje da je „pravilno“ da nevesta samo prođe ispod ruke svog supruga.
Unutra, u dnevnoj sobi, daje se zalog međusobnoj slozi i poslušnosti. Prvo svekrva služi snaju i sina vodom i slatkim, a onda njoj i svekru isto prinosi snajka, čime se zatvara prvi krug respekta. Kad se tu zapati, poštovanje će se lako preneti i na ostale.
Sve je potom obično u svojoj neobičnosti, jer gradovi slabo znaju za svadbe od 600 gostiju, a malo je koja kuvarica vrsna da spremi gulaš za toliko ukusa. Ulogu čauša sad preuzima menadžer kafane, vodeći računa o redosledu jela, i obilju svega na trpezi.
Džaba ti priče bez zaključka, pa tragamo za racionalnom determinacijom tradicionalnog venčavanja. Sve što su mladenci i njihovi bližnji činili ima dubokog smisla, jer prenosi energiju rituala, a simboliku pretvara u stvarni život, ili u tome pomaže.
Đurići će biti srećni i složni, zaštićeni tradicionalnim vrednostima koje, videli smo, sve sfere i mnoge protagoniste obuhvata. Da li su pravili male otklone od pravila, važnije je nauci etnologiji, no njima samima. Da i mi ispoštujemo red, kao i nesebično gostoprimstvo, želimo im svaku sreću, iskreno!
Kulturni centar Kaleidoskop i magazin Kaleidoskop media u 2018. godini predstavljaju projekat “Identitet u amanet”.
Reportaža iz Bele Zemlje, pokraj Užica je deo projekta sa ciljem očuvanja kulturne baštine Srbije.
Projekat podržalo Ministarstvo kulture i informisanja Republike Srbije.
PROČITAJTE JOŠ NA KALEIDOSKOP MEDIA:
KULTURNO NASLEĐE KROZ SVADBENE OBIČAJE
GLAMUR KRALJEVSKE SVADBE IZ 1922. GODINE
VENČANJA NOVOG DOBA - ALL ШИК&EXCLUSIVE
Komentari