Pišu: Gordana Tadić, Vesna Cvetković / Foto: Luka Novaković
Analizirajući medijske projekte iz oblasti kulture kroz projekat Kulturnog centra Kaleidoskop “Pod lupom: Kultura u medijima – Šta podržava država?“, a koje je u periodu od 2015. do 2022. godine sufinansirala pokrajinska vlada, ispada da u Vojvodini nema izložbi, predstava, filmova, književnih večeri, koncerata i drugih kulturnih događaja, niti da je Novi Sad prošle godine nosio laskavu titulu Evropske prestonice kulture i organizovao mnoštvo kulturnih manifestacija.
Pokrajinska vlada, umesto svega toga, preko projektnog sufinansiranja osam godina je sponzorisala medije da skrše 127.485.994 dinara, odnosno 1.074.830 miliona evra, za stvaranje slike da se kultura u Vojvodini svodi na rad kulturno-umetničkih društava, udruženja za negovanje tradicije, zavičajne manifestacije tipa „nema raja bez rodnoga kraja“ i borbu za očuvanje jezika i pisma kako nacionalnih manjina, tako i Srba kao većinskog naroda.
Svaki 16. projekat u fokusu konkursa
Ovo su dominantne teme kojima se većina sufinansiranih medija bavila, a novac namenjen kulturnim sadržajima „odlutao“ je u druge oblasti, najčešće društvo, pošto su u fokusu dobrog dela projekata bili život nacionalnih manjina, izbeglička populacija, informisanje dijaspore, verska pitanja, istorija i sve drugo osim kulture.
Analiza Kulturnog centra Kaleidoskop pokazuje da 142 od ukupno 310 medijskih projekata koje je podržala Pokrajina, ili 45,8 odsto, može da se svrsta u oblast Društvo, 38 (12,25 odsto) u Kulturnu baštinu, a 27 (8,7 odsto) u Multikulturalnost.
Svega 23 (7,4 odsto) sufinansiranih sadržaja može da se podvede pod Aktuelnu kulturnu produkciju, iz čega prozilazi da je, bezmalo, tek svaki 16. projekat namenjen praćenju kulturnih događaja i promociji i afirmaciji kulture, što bi trebalo da bude osnovna svrha konkursa.
U oblast Manifestacije spada 21 projekat (6,8 odsto), u Obrazovanje 13 (4,2 odsto) i u Filmsko stvaralaštvo četiri (1,3 odsto).
Nedefinisana su 42 projekta, odnosno 13,5 odsto od ukupnog broja, jer nije moguće precizno ustanoviti na šta se odnose zbog nedostupnosti sadržaja, ali i zbog nepreciznosti imena projekta koji je dodeljen.
Raspisivačima konkursa i većini članova komisija to nije ni bilo važno. Oni su prvi shvatili da su tu samo da „proknjiže“ volju političkih moćnika da njihovim medijskim pulenima omoguće da konkurse namenjene informisanju građana u kulturi iskoriste da isisaju pare iz pokrajinskog budžeta kako bi dodatno unovčili političko-marketinške akcije veličanja vlasti.
Kultura im je na konkursima bila samo pokriće i kompenzacija za osnovnu delatnost – promociju vladajućeg SNS na svim poljima. Perjanice naprednjaka upravo zato su bile najuspešnije na konkursima, a komisije najizdašnije i najmanje zahtevne prema njima. Zloupotrebe, zaobilaženje konkursnih pravila i drastične razmere odstupanja od fokusa projekta logična su posledica unapred režirane predstave. U njoj je kulturi dodeljena uloga kolateralne štete u presipanju narodnih para iz pokrajinske u kase privatnih kompanija bliskih vlastodršcima.
Dnevnikova mašinerija okupirala budžet
Projektno finansiranje u oblasti kulture na pokrajinskom nivou ne razlikuje se od modela primenjenih na republičkom i lokalnom, jer su najveći kajmak pokupili najbliži vlastima. U vojvođanskom slučaju to su Dnevnik Vojvodina Pres, izdavač Dnevnika, kompanije subotičkog biznismena Vladana Stefanovića, u čijem su okrilju mesečnik „Dani“ i Televizija Subotica, i Novosadska televizija, nekadašnja TV Apolo, koju je 2015. kupio SNS portal Srbija danas.
Tri predatora na budžetska sredstva, koji su u svoje operacije umrežili desetine stvarnih, ali i fantomskih medija i produkcija, osmislila su uigrane i pouzdane šeme za isisavanje sredstava namenjenih medijskoj prezentaciji kulture u Pokrajini preko konkursnih komisija.
Prema brojnim pokazateljima, u komisije su rasporedili svoje „džokere“ i preko njih i poziva „odozgo“ (gde i ako zaškripi) dolazili do lakog keša.
Dnevnik Vojvodina Press (DVP), čiji je glavni proizvod list Dnevnik, dvostruki je šampion u prebacivanju novca iz pokrajinskog budžeta na račun svoje kompanije. DVP je, naime, dobio najviše sredstava na svim konkursima projektnog finansiranja u Pokrajini, gde mu je, prema podacima Kulturnog centra Kaleidoskop i Centra za održive zajednice, po tom osnovu za osam godina pripalo 131.290 evra.
Dnevnikova kompanije lider je i u vrednosti odobrenih projekata sufinansiranja medija u oblasti informisanja građana u kulturi. DVP je u toj kategoriji povukao 83.855 evra za dva projekta, od čega 42.002 evra za projekat „Tolelerancija i raznolikost udružene u zajednički život Vojvodine“ i 41.853 evra za „Vojvodinu u velikom ratu“.
DVP je na osnovu projekata iz oblasti kulture, prema dostupnim podacima, u kasu stavio više od 215.955 evra, računajući finansijski ulov njegovih posebnih izdanja, ćerki firmi (DVP produkcija i DVP digital) i instant produkcije (Dunav produkcija), koja je, po svemu sudeći, na konkursima bila samo Dnevnikova „produžena ruka“.
Dnevnik se, kako su otkrili istraživački portali, specijalizovao za dopunu svog budžeta parama građana na osnovu projektnog sufinansiranja do te mere da je za te potrebe osnovao i dve kompanije koje su na njegovoj adresi i u dokumentaciji imaju iste direktore kao i Dnevnik, što govori da su to ćerke firme kompanije DVP.
Dnevnik je DVP produkciju angažovao kao spoljnog igrača kako bi zaobišao zakonske propise i na pokrajinskim konkursima za kulturu, odakle je povukla 18.268 evra za projekte „Spomenici kulture Vojvodine“ (10.207 evra) i „Spomeničko nasleđe danas“ (8.061 evro).
DVP je za narednu konkursnu sezonu 2020. godine pronašao novog specijalca za novu ofanzivu na budžetska sredstva - Dunav produkciju.
Izvesna Jovana Lukić upisana je kao osnivač produkcije koja je zaživela nekoliko dana po raspisivanju konkursa u nekim gradovima i opštinama. To joj nije smetalo da aplicira za sredstva, pa je na lokalnom nivou na ime sufinansiranja medija, prema istraživanju portala Magločistač, za kratko vreme inkasirala 13,5 miliona dinara (114.893 evra).
Projekti Dunav produkcije preliveni su u Dnevnik, što ukazuje da je posle firmi ćerki DVP produkcije i DVP digitala DVP stekao i „rođaku“ po ugledu na „Panonija medija“, koju je ranije koristio kao paravan za izvlačenje državnog novca.
Dunav produkcija oprobala se i na pokrajinskom konkursu, gde je dobila 11.057 evra za projekat „Dualno obrazovanje“, čiji naziv isključuje svaku pomisao da bi mogao da bude prožet kulturom.
Kulturu su u širokom luku zaobišla i dva projekta originalnog Dnevnika, koji je za njih izmuzao više od 80.000 evra, iako nisu bili fokusirani na kulturu, već na kopi pejst opciju i vađenje iz naftalina starih, sto puta ispričanih priča. U Dnevniku su očigledno znali da će ponuđena bajata roba sa prepakovanim rokom trajanja proći komisije, jer su tako odlučili oni koji su i iznad Dnevnika i komisija.
Politika u foliji kulture
Dokaz za to je liderski projekat u dobijenim sredstvima na osmogodišnjim pokrajinskim konkursima za informisanje građana u kulturi „Tolerancija i raznolikost udružene u zajednički život Vojvodine“.
Tekst pod naslovom „Lizare (romsko naselje) u Kaću dobiće put i javnu rasvetu“ razotkriva da je navodni motiv iz naslova projekta obmana, jer su tolerancija i raznolikost u slučaju Roma iz Kaća zloupotrebljeni kao pokriće za promociju SNS i novosadske gradske vlasti.
Nakon što se jedna stanovnica naselja „zahvaljuje gradonačelniku Vučeviću i Gradu Novom Sadu zato što ih nisu zaboravili“, iako im tada još ništa nisu dali, već obećali, predstavnica Roma u SNS na kraju priče poručuje da „svega toga (obećanja o putu, rasveti, uklanjanju javnih deponija, paketićima za Novu godinu) ne bi bilo bez podrške Grada Novog Sada, lokalnih ustanova i mesnih zajednica“.
„Romi imaju budućnost na našim prostorima za dostojanstven život, jer imaju direktnu podršku organa vlasti, što će, sigurna sam, Romi znati da cene“, zaključuje predstavnica SNS, ne skrivajući da romsko naselje koje je posetila tretira kao svojevrsno lovište za glasove na izborima.
Urednici u Dnevniku su u skladu sa pravilima konkursa stavili fusnotu da je pomenuti tekst (kojim se ruše smisao i ciljevi projektnog sufinansiranja) deo projekta koji finansira Pokrajinski sekretarijat za kulturu i informisanje. I to najplaćenijeg!
U odnosu na ovaj političko-propagandni uradak na prostoru plaćenom parama građana za promociju kulture nastavak serijala je „limunada“. Dnevnik je u njemu u isti lonac strpao priče o ulozi zajednica nacionalnih manjina u nastanku Kraljevine SHS, izveštaje o Festivalu slovačke narodne nošnje u Kisaču, proslavama stogodišnjice slovačke gimnazije u Bačkom Petrovcu i praznika Materice u Đurđinu i reportaže o „selima sa imenom i prezimenom“ Mihajlovu i Ivanovu.
Najavljena raznolikost u zajedničkom životu Vojvodine u tim tekstovima svedena je na raznolikost tema u serijalu, počev od istorije i tradicije preko demografije i komunalnih tema do neizbežne politike sa još neizbežnijim primesama političkog marketinga. U tom šarenilu, međutim, nigde nema kulture!
Marginalci na tržištu, a lideri na konkursima
Mehanizme DVP za zgrtanje budžetskog novca primenjivali su i drugi igrači, a naročito subotički biznismen Vladan Stefanović. Njegove kompanije VTV d. o. o, „V Production“, Magazin „Dani“ i Radio Subotica, pod čijim okriljem su i TV Subotica i portal Dani, prema tvrdnjama subotičkih nezavisnih portala, na konkursima projektnog finansiranja inkasirale su oko 1,2 miliona evra na svim nivoima. Preduzeće VTV d. o. o. dobilo je 796.767 evra, magazin „Dani“ ukupno 236.501 evro, Radio Subotica 18.054.000 dinara (152.189 evra) i „V Production“ 26.134 evra.
Stefanovićevi mediji, kako tvrde njegovi sugrađani, u Subotici su skoro nevidljivi i nečujni, jer ih retko ko prati iako se mesečnik „Dani“ deli besplatno u marketima. Nesrazmeri između dobijenih sredstava i tržišne reputacije Stefanovićevih glasila, prema objašnjenju upućenih, kumovalo je delovanje organizacija koje je ovaj biznismen osnovao da iz njih regrutuje članove konkursnih komisija koje su mu odobravale projekte.
Stefanović je još 2014. godine osnovao ComNet, u koji je u međuvremenu umrežio medije koji su na istoj političkoj frekvenciji kao i njegovi, okupivši 61 televiziju, 61 radio stanicu, 17 novina i 43 portala.
Članovi ComNeta iz Vojvodine su 23 televizije, 27 radio stanica, 10 novina i 16 portala.
U toj grupaciji značajnu ulogu ima i Novosadska televizija, čija je glavna i odgovorna urednica Emilija Marić postala predsednica tog udruženja. To mesto joj je ustupio Stefanović, koji se 2018. povukao na funkciju potpredsednika.
ComNet i Udruženje „Asocijacija radio-televizija Srbije“ poslužili su Stefanoviću kao osigurač da kandiduje projekte koji po kvalitetu ne bi prošli ni u mesnim zajednicama da u komisijama umesto članova iz njegovih organizacija sede ljudi sa zrnom logike i morala.
Stefanović je, prema tvrdnjama subotičkih nezavisnih portala, koristio i instant produkcije da izvuče novac iz budžeta poput Video kreativa tima izvesnog Milana Švelje. Jedna od konkursnih komisija 2021. odobrila je projekat Šveljovoj firmi, koji je iznos od dela dobijenih sredstava u vrednosti od 320.000 dinara (2.723 evra) uplatio Stefanovićevoj Televiziji Subotica za „troškove šminkanja i kostimiranja izvođača koji su se pojavljivali u kratkim prilozima koje je pravio“. Kao dokaz subotički nezavisni portali objavili su i račun Stefanovićeve kompanije „V prodakšn“ Šveljovoj firmi iz Sombora.
Suma od 2.723 evra samo je kap u moru sredstava koje su Stefanovićeve firme pokupile u Subotici i drugim lokalnim samoupravama u Vojvodini, ali i na pokrajinskim konkursima, gde nisu zaobišle ni onaj namenjen informisanju o kulturi. Nezavisni mediji u pokrajini uzalud su alarmirali nadležne i javnost na činjenicu da ComNet i druga udruženja pod kontrolom Stefanovića i ekipe u komisije za dodelu projekata guraju svoje ljude, među kojima su i zaposleni u njihovim kompanijama.
Oni uglavnom glasaju za sve što im se servira, pa članice Stefanovićeve mreže ne moraju da razbijaju glavu i osmišljavaju projekte iz kulture koji će biti inovativni, kreativni i podići profesionalne standarde svojih medija, što se naglašava u pravilima konkursa. Analizirajući sadržaje tih medija, za njih je to „špansko selo“. Iz onog što objavljuju više je nego jasno da oni ne dobacuju dalje od najprizemnijeg podilaženja vlastima i sprovođenja njenih direktiva za šminkanje realnosti.
Stefanovićev magazin „Dani“ zahvaljujući toj mustri zgrće pozamašan novac štancujući projekte „Ćirilizacija“, „“Informacija ćirilizacija“ i slične sadržaje, koje gura i na pokrajinski nivo i za njih dobija sredstva za informisanje o kulturi.
Zašto? Odgovor se krije na stranicama tog mesečnika koji se deli besplatno po prodavnicama, a pogotovo na naslovnoj strani.
Uz ogromne fotografije na kojima dominiraju motivi poput psa, mačke, labuda, šolje kapućina sa štapićima cimeta i šišarkama, suncokreta i svega drugog osim živih ljudi, sa naslovnica „Dana“ iskaču bajkovite poruke o fenomenalnoj stvarnosti i još boljoj budućnosti u Subotici i Vojvodini.
Najupečatljiviji primer je naslov „Imamo mogućnosti da ostvarimo vekovne potencijale“, uz oznaku „ekskluzivno“ za razgovor sa gradonačelnikom Subotice Stevanom Bakićem. Ponuda je upotpunjena obećavajućim naslovima „Biće još novih kilometara asfalta“, „Stiže pomoć za izolaciju vrata i prozora“ , „Na vidiku velika pomoć za vojvođanske poljoprivrednike“, „Interes građana na prvom mestu“, „Subotica sve uspešnija u borbi protiv otpada“ i „Iako otežano, izvoz funkcioniše“.
Kultura na „eror“
Vrhunac izvrtanja realnosti je oksimoron koji ne bi osmislili ni najistaknutiji SNS iluzionisti u vidu naslova „Obnovljeni domovi i menze primamljivi studentima i uz više cene“.
Obuhvaćene su i motivacione poruke „Odlučno u nove izazove“, „Korak po korak do kraja kapitalnih projekata“ i „Do velikih dela stiže se teškim radom“, birokratske fraze „Razvijamo grad u svim sferama života“, „U službi građana uprkos teškim uslovima“ i „Vratili smo poverenje u pokrajinske institucije“, ali i bombastične najave da „Kina hoće da otkupi sve svinje koje uzgoji Srbija“.
„Dani“ vide „ružičastu“ stvarnost u svim oblastima, pa za njih i u kulturi sve cveta, o čemu svedoči naslov „Subotica lider u izdvajanjima za kulturu“.
Međutim, kulture, za čiju su afirmaciju od Pokrajine dobili više od 40.000 evra, a od subotičke vlasti samo za jedan projekat više od 30.000 evra, na tridesetak naslovnih strana nema ni u promilima. Ta reč pominje se jednom i proviruje iz naslova „Kulturno je bezbedno“. Kultura, ipak, ni tu nije tema. Iza naslova se krije priča o aktivnostima subotičkog Saveta za bezbednost saobraćaja.
Svi ovi naslovi, kao ni list koji se ne prodaje, već deli besplatno, ne bi bili bitni da „Dani“ svoj „volonterski“ rad nisu masno naplatili, i to od građana.
Njihov poltronski potencijal i ulogu jednog od lidera u prizemnom ulagivanju vlastima prepoznali su i na pokrajinskom nivou, gde su Stefanovićeve kompanije uspešno preslikale subotičku mustru.
„Dani“ su samo na konkursima za medijsko sufinansiranje u oblasti kulture od Pokrajinskog sekretarijata za informisanje dobili 44.648 evra za šest projekata: „Ćirilizacija“, „Informacija ćirilizacija“, „Čitam ćirilicom“, „(Ne)zaboravljeni velikani“, „2018 – pre sto godina“ i „Kulturom u sutra“.
Stefanovićeva kompanija „V prodakšn“, prema podacima sa zvaničnog sajta Grada, za projekat „Čuvamo ćirilicu“ od subotičke vlasti dobila je 3.600.000 dinara (30.690 evra). Za projekat „Ćirilizacija“ 2016. godine dodeljeno joj je 1,45 miliona dinara (11.788 evra), a 2017. „Dani“ su probili led i na pokrajinskimm konkursima, seleći iz džepova poreskih obveznika u svoju kasu 12.363 evra.
Kako? Više nego lako. Projekat „Ćirilizacija“ sa lokalnog je prenesen na pokrajinski nivo dopisivanjem jedne reči i crtice kako bi dobio novo ime „Informacija – ćirilizacija“. Čime se konkretno bave ti projekti nije moguće jasno utvrditi, jer se na portalu „Dana“ klikom na rubriku kultura za rezultat dobija „eror“! Isto kao i u svim ostalim rubrikama!
Nadležnima u Pokrajini i konkursnim komisijama taj jedan klik je dovoljan da shvate kakav „eror“ prave sponzorišući medij spreman na ovakav javašluk. Do tog klika verovatno neće doći, jer bi se lako ustanovilo da oni koji na konkursima dobijaju najviše, do konkursnih uslova drže najmanje.
Sponzorisanje promašenih tema
Potvrda tog pravila su i „kapitalni“ projekti Novosadske televizije, još jednog uticajnog člana udruženja ComNet. Nekadašnja TV Apolo prelaskom pod komandu SNS portala Srbija danas, postala je jedna od udarnih pesnica vladajuće stranke u Novom Sadu.
Novosadska televizija dobro je naplatila tu ulogu na konkursima za medijsko sufinansiranje, gde je, prema podacima našeg istraživačkog tima, dobila 1.430.585 evra na svim nivoima.
Suma koje su se domogli svrstala ih je na treće mesto u Srbiji i prvo među vojvođanskim medijima, a upadljivo je da su čak 1.354.973 pokupili na konkursima koje su raspisivale lokalne samouprave.
Pokrajina nije bila tako izdašna prema ovoj televiziji, ali je i od nje povukla novac i za tri projekta informisanja građana u kulturi dobila 63.698 evra. Za projekat „Dvorci Vojvodine – aristokratski duh ravnice“ odobreno joj je ukupno 25.529 evra, za „Srpske svetionike Fruške gore i Vojvodine“ 25.486 evra, a za „Kulturu Vojvodine“ 12.683 evra.
Prvi serijal „Dvorci Vojvodine“ emitovan je u šest epizoda, iz kojih je jasno da projekat može da se svrsta u oblast Kulturna baština i podoblast Arhitektura, iako su Novosadska televizija i autor najavili da tu neće biti reči samo o građevinama, već i o ljudima koji su ih gradili i njihovoj misiji.
Ni to, kao ni „nesvakidašnji“ trejler, u koji su ušli gegovi i greške sa snimanja, nisu doprineli preteranoj popularnosti serijala.
Prva epizoda o Špicerovom dvorcu u Beočinu na Jujubu je imala 1.200 pregleda, a ista tema u produkciji Fronta kulture pregledana je više od 35 hiljada puta.
Prilog mlade fotografkinje, pokriven slikama dvorca i muzikom, imao je 2.100 pregleda, skoro 1.000 više od emisije Novosadske televizije. Sličnu prođu na Jujubu imale su i ostale epizode, čiji sadržaj pokazuje da ovaj serijal ni pod razno ne može da se podvede pod projekat iz kulture.
Projekat „Srpski svetionici Fruške gore i Vojvodine“ sa kulturom ima još manje veze. Od prve epizode do poslednjeg kadra tog serijala o fruškogorskim manastirima dominira istorija. O prošlosti hramova, događajima i ljudima koji su ih obeležili pričaju uglavnom starešine manastira u epizodama, koje traju u rasponu od 18 minuta do gotovo pola sata.
Zašto je nešto što nema veze sa kulturom dobilo sredstva, šta je sve moglo da se uradi za više od 25 hiljada evra i koliki su bili stvarni troškovi serijala konkursnu komisiju nije zanimalo, a još manje one koji su raspisali konkurse.
Časovi istorije na frekvencijama za kulturu
Pristajući na ulogu skretničara u ispumpavanju državnih para privilegovanim kandidatima, članovi komisija zabijali su glavu u pesak pred takvim pitanjima. Time su stvorili presedane koji su omogućili da odobre više od 90 odsto projekata bez dodirnih tačaka sa proklamovanom svrhom konkursa. „Dnevnik“, „Dani“ i Novosadska televizija, dakle, nisu izuzetak, već potvrda pravila da novac dobijaju podobni, a najpodobniji najviše, bez obaveze da razmišljaju da li njihova ponuda zadovoljava osnovne uslove konkursa. Takav aršin otvorio je prostor da u juriš na svoj deo kolača za kulturu krenu i „sitniji“ igrači, naoružani temama iz svih oblasti osim iz osnovne.
Radio Srpski Sion, glasilo Eparhije sremske, zahvaljujući odluci nadležnih da ne poštuju glavni uslov konkursa, povukao je sredstva za šest projekata. Njihova imena („Uzrastamo s verom do velikih ljudi“ ili „Pustite decu k meni“) potvrđuju da je reč o oblasti Društvo i dominantnoj verskoj tematici. Isti medij dobio je sredstva i za emisiju „Imamo gosta“ - seriju intervjua sa najrazličitijim ličnostima od učenika preko pesnika i izvođača duhovnih pesama do sveštenika i umetnika.
Prema tome, to ne predstavlja nikakvo unapređenje profesionalnih standarda i nedostajući sadržaj, što se proklamuje kao svrha konkursa, niti bilo šta osim dnevne medijske rutine.
Radio Beseda, glasilo Eparhije bačke, primenio je sličnu matricu i izdejstvovao 4.228 evra za seriju od 12 intervjua u okviru projekta „Sto godina prisajedinjenja Bačke, Baranje i Banata Kraljevini Srbiji“. Dva istoričara gostovala su u osam epizoda svojevrsnog istorijskog vremeplova od prilika u Vojvodini u Srednjem veku i turskom dobu preko Majske skupštine iz 19. veka do prisajedinjenja. Kultura je u tom projektu bila zastupljenja jedino kroz ličnosti koje se pominju u ovom istorijskom epu za retke slušaoce koje su ga pratili. Ipak, u jednom od četiri odobrena projekta ovog radija „Novi Sad grad kulture“ suština je pogođena, jer spada u oblast Aktuelna kulturna produkcija.
Televizija Kikinda je još jedan medij koji je zaigrao na kartu istorije i pogodio ukus komisije projektom „Kikindski vremeplov“. U njemu se čitaju podaci iz istorijskog muzeja, uz fotografije kao ilustracije ili u boljem slučaju slike objekata o kojima se govori, što sa kulturom ima veze koliko i takmičenje u ritmičkoj gimnastici.
TV Kikinda je i za projekat „Vojvođansko 26“ povukla pokrajinska sredstva za teme koje ne pripadaju oblasti Kultura, a podoblast je teško odrediti. Analiza pokazuje da je projekat po tom pitanju 100 odsto nedefinisan i nejasan iako je ciljao na Multikulturalizam.
Serijal čine priče o ljudima, uglavnom pripadnicima manjinskih naroda, a jedna od njih je zanimljiva i podsticajna jer govori o Romu koji se javno protivi surovim pravilima svoje zajednice poput udaje devojčica preko ugovorenih brakova.
Ninamedia kao kliping agencija konkursnu komisiju pridobila je projektom „Kultura ukusa – serijal o kulturnom značenju gastronomskih manifestacija“, emitovanim na TV Most. Projekat je oduševio Pokrajinski sekretarijat i naveo ga da oceni da je „ideja inventivna“, jer su „gastronomske manifestacije spoj tradicije i savremenih trendova, pa okupljaju ljude različitih interesovanja na svojim događajima“.
Kulture ni pod mikroskopom
KTV iz Zrenjanina 2020. povukla je sredstva (4.253 evra) za projekat „Puls Vojvodine“, koji spada u klasičan informativni program kolažnog tipa. U emisiji se smenjuju prilozi iz različitih oblasti, počev od dnevnih događaja iz domena politike do komunalnih tema. Značajan prostor posvećen je invalidima, i to najčešće onima koji su uspeli da se izdignu iznad svih problema i ostvare u sportu, umetnosti i u drugim oblastima.
Hvale vredna težnja redakcije da kroz ove priče podstakne osobe sa invaliditetom da, uprkos preprekama i teškoćama, iskažu svoje potencijale ipak pada u drugi plan pred činjenicom da je KTV na konkursu za kulturu povukao sredstva za projekat u čijoj ponudi ima svega osim kulturnih događaja.
Druga podvala je to što se kroz sadržaj namenjen kulturi plasira politički marketing pošto dobar deo emisija počinje izveštajima o aktivnostima državnih i pokrajinskih funkcionera. Projektom za kulturu tako špartaju pokrajinski premijer Igor Mirović u obilasku radova na rekonstrukciji mostova u Adi i Bečeju, tadašnji ministar policije Aleksandar Vulin u poseti ekipi filma „Koridor 92“ ili premijerka Ana Brnabić na promociji državnog programa „Moja prva plata“ u fabrici u Senti. Koliko je Brnabićeva u prilogu o programu zapošljavanja mladih pogodila temu pričajući o mukama države da u jeku korone obezbedi kvasac, toliko se KTV u „Pulsu Vojvodine“ držao suštine projektnog sufinasiranja medija za informisanje građana u kulturi proguravši projekat u kojem sadržaji iz te oblasti moraju da se traže mikroskopom.
Gradska M televizija iz Sremske Mitrovice projektom „Heroji koje ne smemo zaboraviti“, posvećenom problemima ratnih veterana i invalida ratova devedesetih godina, od kulture se takođe udaljila svetlosnim godinama. Socijalni status i odnos države prema nekadašnjim borcima može da se svrsta jedino u oblast Društvo, a način na koji je projekat izveden je primer kako ne treba i ne sme da se radi.
Urednica i autorka emisija ovog serijala, ujedno direktorka i glavni urednik Gradske M televizije, sagovornicima umesto pitanja ispostavlja konstatacije tipa „koliko je važno to sećanje, važno je sećanje je li tako?“ ili „čini se da se ova i sve države na prostoru bivše Jugoslavije prema svojoj vojsci odnose nedovoljno“, ne precizirajući na šta se ta“nedovoljnost“ odnosi.
U emisijama su pomešane „žabe i babe“, pa je u seriju razgovora sa nekadašnjim vojnicima i predstavnicima udruženja ratnih veterana i invalida udrobljena i epizoda, koja je u celini posvećena promociji knjige „Bitka za Paštrik“ u Sremskoj Mitrovici, dopunjena izjavom sa Sajma knjiga u Beogradu. To očigledno ne predstavlja nikakav nedostajući sadržaj, niti bilo šta izvan delokruga redovnih aktivnosti redakcije.
Jedina vrednost projekta je to što su nekadašnji vojnici i ratni invalidi otkrili šta im sve država uskraćuje i kako ih iscrpljuje i zloupotrebljava, ali to nikako ne može da opravda više nego oskudnu produkciju i činjenicu da je „socijala“ na konkursu uskočila na mesto kulture.
Udri brigu na veselje!
Televizija Sreće iz Sombora projektom „Igraj zapevaj“ konkuriše za jednog od glavnih kandidata za vrh produkcijske „šoder liste“ na pokrajinskim konkursima, gde je povukla sredstva za seriju emisija o radu kulturno-umetničkih društava i pevačkih grupa u Zapadnobačkom okrugu.
U premijernoj emisiji prvi sagovornik sa do pola „odsečenom“ glavom stoji u kadru dok čeka da autor završi najavu, u kojoj poručuje: „Evo nas ispred prostorija KUD-a, a sa kim prvo da započnemo ovu priču nego sa predsednikom ovog društva“.
Nakon pitanja „na samom početku da vas pitam koliko je teško biti na čelu jednog društva“, slede pitalice konstatacije „KUD je mlad, a imali ste čak i svoje koncerte“ i „imali ste uspešnu sezonu“. Potom sagovornika pita kako je zadovoljan sezonom, iako je pre njega sam rekao da je bila uspešna.
U jednoj od emisija sagovornika iz folklornog ansambla pita: „Kako je folklor ušao u tvoj život?“, a u drugoj od mladog guslara traži odgovor na pitanje: „Kako su gusle ušle u tvoj život?“.
Nedostatak živih slika sa nastupa KUD-ova pokriva fotografijama kao ilustracijama, a učesnici, između ostalog, objašnjavaju kako nose kostime i kako ih slažu posle nastupa, što je ravno otkriću da je voda mokra.
Dužina emisija je potpuno neujednačena i varira od 21 do nešto više od 37 minuta, tako da je i iz toga jasno koliko su TV Sreće i članovi komisije koji su im odobrili sredstva vodili računa o elementarnim produkcijskim standardima. Da je fokus projekta, subvencionisanog pokrajinskim sredstvima za kulturu, potpuno promašen razotkriva autor emisije porukom„budući da je u pitanju muzička emisija, kako da je započnemo drugačije nego sa pesmom“.
Međutim, članovi komisije su i na ovakvu muzičku emisiju, ako tako može da se nazove „treš“ iz kataloga TV Sreće, stavili pečat kulturnog sadržaja. Zašto? Zato što je „Igraj zapevaj“ njihovo ogledalo.
Ovaj projekat potpuno se podudara sa pristupom „udri brigu na veselje“, koji osam godina demonstrira većina učesnika u lancu odlučivanja o sufinansiranju medija iz oblasti kulture. I to, gledano iz ugla vlasti, vrlo uspešno, sprovodeći koncept guranja kulture na marginu i njeno pretvaranje u sredstvo za čerupanje budžeta.
Detaljnu statističku analizu projekata koje je podržao Pokrajinski sekretarijat za kulturu i javno informisanje pogledajte OVDE.
Projekat se realizuje u okviru Programa malih medijskih grantova koji finansira Ambasada SAD, a administrira Nezavisno udruženje novinara Srbije. Stavovi, mišljenja i zaključci izneseni u projektu nužno ne izražavaju stavove NUNS-a i Ambasade SAD, već isključivo autora.
PROČITAJTE I:
Svi sadržaji na portalu magazina Kaleidoskop media su besplatni, a sajt se finansira isključivo donacijama čitalaca i prijatelja.
Podržite rad našeg magazina OVDE
Komentari