Strip – kao jedinstven vid umetnosti, koji spaja likovnost i narativno izražavanje, uz neizostavnu vezu sa umećem filmske montaže – ujedno iziskuje izučavanje i esejističke analize. Strip je potrebno secirati, voditi živu diskusiju o njemu, i neprestano vagati njegovu istoriografiju i kvalitativne vrednosti, a sve zarad bolje evolucije i unapređenja devete umetnosti. Umetnost o kojoj se ne diskutuje postepeno atrofira. Kreativni proces nastanka nekog stripa sa jedne, i kritika, esejistika i analiza sa druge strane,čine upotpunjavajuću dihtomiju devete umetnosti.
Nažalost, prostor bivše Jugoslavije ne obiluje publikacijama u kojima se ovakvi tekstovi sakupljaju i čuvaju za buduće naraštaje, u nekakvom utopističkom iščekivanju prodora stripa u akademske institucije. Predratne publikacije su većinom istoriografske prirode, koje faktografski beleže bogatu istoriju stripa na našim prostorima. Daleko od toga da nisu svrsishodne.
Istorija jugoslovenskog stripa Zdravka Zupana i Slavka Draginčića, od koje imamo priliku da čitamo samo prvi tom, obećavala je da bude referentno delo ovog tipa. Nedostajala je pak opsežnija kolekcija izvrsnih i kulturološki nezamenjivih kritičkih eseja, kakvih je bilo na svakom koraku, a posebno u serijskim publikacijama poput „Stripoteke“. Nedeljnici i književni časopisi su se (posebno osamdesetih) uključili u ovaj tok, smeštajući kritičke osvrte na strip rame uz rame sa onima o književnosti, pozorištu i slično. Potrebno je posebno istaći zbirku eseja Tomas Man ili Filip K. Dik Zorana Đukanovića, knjigu koja bi u nekim idealnijim istorijskim uslovima bila game changer na polju stripa, odnosno pokrenula bi više srodnih izdanja i kolekcija eseja da nije došlo do strip-hijatusa tokom devedesetih.
Tu su i Đukanovićeva monografija o Kenu Parkeru, isključivo okrenuta tekstualnom kritičkom pristupu, kao i temat „Gradca“ o Mebijusu iz 1992, koji označava i početak perioda višegodišnjeg utihnuća i marginalizovanja stripa na ovim prostorima. Brojni eseji koji su ispratili čitave generacije strip čitalaca su ostali zaboravljeni u privatnim registratorima sa pres klipovima, i niko ne zna koliko će vremena proći dok (i ako) taj deo strip scene ne bude publikovan na pristojan način.
Svedoci smo revitalizovanja stripa – iako su godine i godine uzalud protraćene. Izdavaštvo obiluje raznovrsnošću, ali je strip esejistika i dalje mahom ostavljena po strani. Publikacije poput Stripovi koje smo voleli, Vek stripa u Srbiji i slične, samo su sporadični, a ipak ohrabrujući primeri. Eseji su sastavni deo dnevnih i nedeljnih magazina; pojedina izdanja tematskih časopisa i kataloga, poput „Strip Pressinga“ i „Stripolisa“ su plod zalaganja pojedinaca, a presudnu ulogu uzimaju specijalizovani portali posvećeni stripu i opštoj kulturi, koji pružaju šansu neafirmisanim autorima mlađe generacije da plasiraju svoj glas i dođu do publike.
Ali bilo da je reč o štampanim stranicama u prolaznim izdanjima (bez negativne konotacije – dnevni i nedeljni listovi padaju u zaborav nakoliko nekoliko narednih brojeva) ili skupu bajtova na ekranu, ti vredni eseji nestaju kako se pojavljuju. Samo knjiga kao trajna zbirka kritičkih tekstova, nalazi svoje mesto u privatnim ili javnim bibliotekama.
Tu stupa na pozornicu zbirka eseja Miroslava Cmuka – Stripizam – kao prvo izdanje biblioteke „Kvadrat plus“ ogranka Matice hrvatske u Bizovcu. Ova institucija već godinama objavljuje specijalizovan strip-časopis „Kvadrat“ sa tekstovima najrenomiranijih kritičara i esejista iz regiona.
Stripizam je zbirka autorovih tekstova o stripu, nastalih od 2012. do danas za „Zarez“, „Kvadrat“, portale gkr.hr i stripovi.com, što čini ukupno 40 tekstova različite dužine, tematike i pristupa.
Cmuk kreće od autodijagnoze stripizma, što opisuje kao medicinsko stanje „izražene sklonosti prema stripu“, benigne patologije. Neizlečivost od stripizma ga čini pak stanjem a ne bolešću, tako da autor potpada u kategoriju strip-posvećenika, specifične supkulture koja strip ne smatra pukom zabavom. No, svako ko se odluči na to da uzme Stripizam u ruke već potpada ili može lako postati deo ove supkulture. Stripizam se u ovom svetlu može posmatrati i kao endemska bolest, koja zahvata ljude određenog senzibiliteta i bogatstva duha.
Svaka kritika, a posebno ona u domenu stripa, bazira se na autorovoj iskustvenosti. Kritika se često smatra nužnim osvrtom na negativne aspekte nekog dela. Naivna greška, uslovljena značenju kolokvijalnog termina kritike. Ona je ipak sveobuhvatni osvrt na neko delo, opus umetnika ili određenu školu. Polje je izuzetno široko, koliko i brojnost autorovog pristupa. Kritičar se moše bazirati na likovnost nekog dela, boje, ili samo reči, poetičnost, politički, kulturološki ili socijalni uticaj... Kritika je autopsija i vivisekcija dela. Nebrojeno je načina na koji se može pristupiti kritici stripa, a svi oni su heliocentrični u univerzumu gde su polazne tačke autorovo iskustvo i afiniteti.
Cmuka definišu (pored stripa) književnost, film i muzika. „Nesviranje nadoknađujem pisanjem tekstova o glazbi (na nju trošim najviše vremena), dok necrtanje nadoknađujem pisanjem tekstova o stripu (na njih trošim najviše novaca)“, navodi Cmuk u jednom od prvih eseja. Iskustvenost Miroslava Cmuka je bogata i raznovrsna, te su mu i kritički osvrti takvi. Uranjanje u Stripizam je i vid voajerizma, u kome se ima direktni pristup najskrivenijim unutrašnjim razmišljanjima autora. Pored osnovnog cilja razotkrivanja stripskog mita na 40 načina, dobijamo uvid u autorovu privatnost, odnosno šta je čitao, gledao i slušao, i kada, i načine kako ta kompleksna mreža ličnih interesovanja međusobno prožima i nadopunjuje Cmukove poglede na svet. A kao kruna tih uticaja nalazi se strip.
Nekim se autorima Cmuk uvek vraća, poput Krešimira Zimonjića, Danijela Žeželja (čija ilustracija krasi naslovnu stranu knjige) ili Alema Ćurina. I pojedini serijali se više puta javljaju – poput Kena Parkera ili Korta Maltezea. Lako se mogu lokalizovati te centralne teme Cmukovog Stripizma (i stripizma kao stanja), na koje se oslanjaju individualna razmišljanja o pojedinačnim delima, ili aspektima života uz strip. Neki od tih tekstova su izrazito lični – poput nastojanja da objasni zašto ne voli da posećuje festivale i upoznaje autore uživo – dok je velika većina okrenuta suštinskom (u)poznavanju stripa i demaskiranju njegovih brojnih aspekata.
Cmuk najčešće pribegava svojstvenom kritičkom pristupu, opisujući šire polje interesovanja dok polako steže omču oko dela koje je cilj promatranja. Često ne dopušta ni naslućivanje o kome je delu ili autoru reč, sve dok ne oslika kulturološki kontekst u koji je smestio taj predmet izučavanja. Poput koncentričnih krugova, ili dobrog lovca, Cmuk proganja strip na koji se namerio, i suptilno vodi čitaoca eseja u sopstvenost koja ga obuzima dok se nalazio pred tim delom. Ponekad taj strip čak ni ne zauzme svoje mesto u eseju, već biva samo ovlaš dodirnut, poput tangente. Šta onda Cmuk čini? Oslikava kanvas iskustvenosti i paralela, kojima uspeva da dočara osećaj određenog stripa. Potrebno je majstorstvo da se referencama na muziku, film ili književnost dočara potpuni osećaj čitanja jednog stripa, ali Cmuk to čini sa lakoćom.
Ukratko, Stripizam je knjiga za svakog koga strip iole zanima. Za sve koji na strip gledaju s visina, smatrajući ga nižom formom umetnosti, ili za one koji sa njim tek žele da se upoznaju. Za svakoga ko je sa stripom tek počeo, i za one koji su već veterani u ovoj oblasti. Retko ko je otporan na stripizam, ukoliko mu da šansu. A retko koja dijagnoza može toliko da obogati život. Cmuk to dobro zna.
Pročitajte još: Stiven Šapiro: Fotograf sa vrha sveta
Komentari