Gusta magla i teško prohodna Teutoburška šuma su okruživali rimske legije. Deveta je godina naše ere, 762. Ab Urbe Condita, od osnivanja Grada. Deveti septembar. Tri rimske legije, šest auksilijarnih kohorti i tri ale (konjice), pod zapovedništvom Publija Kvintilija Vara, su zašli duboko u gustu šumu u poteri za pobunjenim germanskim plemenima.
Rimljani su polako napredovali u koloni dugačkoj 12 kilometara, po proceni istoričara. Germani su iscrpljivali Rimljane neprestanim napadima, odsecajući manje grupacije legionara. Napor, umor i glad Rimljana su doveli na bojno polje još ljućeg neprijatelja – strah. Prvi put nakon dužeg vremena legionari su ponovo iskusili strah od nepoznatog, i užas pred nastupajućim porazom. Germani su neprestanim napadima vodili rimsku vojsku ka mestu gde su pažljivo pripremili zasedu. Kada su stupili na čistinu izvan šume, Rimljani su naišli na močvaru i nepregledne zemljane nasipe koji su presecali svaku odstupnicu. Tada je usledio odlučujući napad germanskih plemena. Rimljani su uz neverovatne gubitke pružali otpor dva dana, da bi konačno bili uništeni. Retki preživeli su se povukli u utvrđenje u Alisu, da bi se tek nakon nekoliko meseci teške opsade probili na sigurno.
Rim se ustalio na granici na Rajni.
Germanima su naruku išle brojne pogodnosti. Ustanak u Iliriku je odvukao 18 rimskih legija, koje nisu više bile na raspolaganje u ratu protiv Germana. Sa njima su otišli i heroji germanskih ratova, Tiberije i Germanik, izvrsne vojskovođe. Publije Kvintilije Var je osim prijateljstva sa Avgustom imao malo drugih kvaliteta. Bio je sujetan i brutalan čovek, zaslepljen mitom o nepobedivosti Rima i ubeđenjem da se germanska plemena nikada neće ujediniti. Tokom bitke u Teutoburškoj šumi se bacio na svoj mač, da ne bi pao u zarobljeništvo.
Tvrdnju da se Germani ne mogu ujediniti je srušio verni Varov savetnik i komandant auksilijarnih trupa Arminije. Bio je poglavar Heruska, kao i njegov otac, koji ga je u mladosti poslao u Rim kao taoca, gde je postao građanin i primio je vojnu obuku. Naučio je rimsku vojnu taktiku i sve manjkavosti njihove borbe, što je pametno iskoristio na bojnom polju. Iza Varovih leđa je u potaji organizovao germanska plemena i pripremio klopku. Nakon bitke je postao nacionalni junak, i u 19. veku mu je podignut spomenik u blizini Detmolda. Herman, kako je i danas poznat, je u više perioda služio kao inspiracija za ujedinjenje nemačkih pokrajina u jednu silu.
Po tvrdnjama arheologa i istoričara, između 15.000 i 20.000 Rimljana je izgubilo život u Teutoburškoj šumi. Smatra se da su germanski gubici bili minimalni, što je potkrepljeno arheološkim istraživanjima. Mesto gde se odigrala bitka je relativno skoro pronađeno, i na njemu dominiraju ostaci i vojna oprema Rimljana. Pronađeni su tek retki primerci germanskog naoružanja, što može značiti i da su Germani svoje poginule odneli sa bojnog polja i sahranili sa počastima. Stegovi sa orlovima, koje je u svakoj legiji nosio aqilifer i ljubomorno čuvao, pali su u ruke Germana, a imena XVII, XVIII i XIX legija nikada više nisu korišćena nakon ovog poraza. Svetonije je zapisao da je Avgust, kada je čuo za poraz, u besu i očaju išao vrtom i uzvikivao: "Vare, vrati mi moje legije!"
Ova poduža istorijska lekcija je poslužila Enriku Mariniju, švajcarskom umetniku italijanskog porekla, kao inspiracija za serijal Orlovi Rima, koji u Srbiji objavljuje Makondo, a u matičnoj Francuskoj Dargaud. Marini je kod nas izuzetno poznat i poštovan, a serijali Pustinjska zvezda (sa Dezbergom, Makondo 2014), Reptors (sa Dufoom, System comics) i Škorpija (Politikin zabavnik i System comics) imaju veliki broj poklonika. Marini je Orlove Rima započeo 2007. godine, i dosad je objavljeno pet albuma. Zasad poslednji, peti, je objavljen u novembru 2016. u Francuskoj, da bi već u martu ove godine izašlo i domaće izdanje Makonda. Nakon Pogrebnika 3 iz januara, koji je objavljen istog dana kada i u Francuskoj, Makondo opet ide u korak sa originalnim izdanjem. Onespokojavajuća je činjenica da se serijal vodi kao tekući, odnosno Marini planira još nastavaka, a crta ih tempom od jednog na dve-tri godine, s obzirom na to da je kompletan autor serijala, od scenarija do kolora. Ali, kada se pročita peti album, stiče se osećaj da je priča privedena kraju, te je i zanimljivo spekulisati u kom će smeru teći radnja nakon što je konačno okončana bitka u Teutoburškoj šumi.
Istorijski podaci u stripu su strogo ispoštovani, kao i vizuelni identitet Rima, legija i germanskog ambijenta. U tom smislu Orlovi Rima su u potpunosti autentični. Pilumi se koriste za bacanje, a ne za bodenje kao u blasfemičnom Gladijatoru. Rimska i germanska kultura su prikazani sasvim korektno. Latinski citati su na mestu, pa čak i skaredni grafiti na ulicama Rima. Svi akteri zazivaju adekvatne bogove, germanska plemena nose odgovarajuća imena... Istrenirano oko bi verovatno primetilo neku sitnu nepodudarnost, ali ko bi se time bavio.
Da odmah razjasnimo, istorijska lekcija sa početka je upravo samo to. Marini je tokom prva četiri albuma gradio pozornicu za konačni okršaj Arminija i Vara, koji je u serijalu ipak sporedan lik, da bi dugo iščekivani peti album skoro u potpunosti posvetio samoj bitci. Bitka nije neizvesnost u konkretnom istorijsko-narativnom smislu. Nema, i nikada nije bilo nedoumice kako se odigrala i kako je okončana. Teško da bi se njeno prepričavanje moglo podvesti pod spojler priče, jer svako zna da su Rimljani pretrpeli jedan od najtežih poraza u svojoj istoriji. Tako da je Marini mogao da se u potpunosti posveti građenju atmosfere bitke, postižući neopisiv likovni efekat. U tom smislu, crtež Orlova Rima je uvek bio najjači adut serijala.
Priča se ugrubo može podeliti na dve narativne celine. Prva se odigrava tokom prva tri albuma, u kojima je, uz mnoštvo hronoloških skokova, prikazan dolazak Arminija, odnosno Ermanamera, u Rim, i njegov odnos sa Markom Aurelijem Falkonom, čiji otac preuzima brigu o njemu. Arminije i Marko, uz mnoštvo pomešanih osećanja, grade bratski odnos. Ali, tinjajuća Arminijeva mržnja prema Rimu, iako vešto skrivena, ipak postoji. Marko i Arminije, uz prikaz već poslovične rimske dekadencije i arogancije, čine okosnicu prva tri albuma, u kojima se metaforički oni mogu smatrati mladim orlovima Rima o kojima naslov govori. U bukvalnom značenju, koji postaje jasniji u četvrtom i petom albumu, naslov je ipak direktnija odrednica ka stegovima rimskih legija za kojima Arminije žudi. Priča o bitci u Teutoburškoj šumi je ipak samo pozornica i vremenski okvir za Marinija. Suština Orlova Rima je u kompleksnom odnosu Marka i Arminija, građenju njihovog odnosa u mladosti i njegovoj dekonstrukciji pred izvesnošću Arminijeve izdaje.
Marini uspeva da jasno razgraniči emocije u serijalu. Veoma malo simpatija ostavlja za Rimljane, i to samo za pojedine aktere, poput Marka. Varova i Lepidova odbojnost dominiraju, kao i hladna okupatorska proračunatost Rima. Posebno kada se Lepid posmatra u svetlu uzroka svih Markovih ljubavnih jada. U kontrastu sa njima, Arminijeva izdaja i vešto promišljena igra deluju sasvim opravdano, čak i kada žrtvuje pojedine igrače iz svog tabora.
Četvrti i peti album, nakon detaljnog građenja scenografije za konačni obračun, uz neizostavnu dramatizaciju ljubavno-političke prirode, konačno stupaju u narativni tok bitke u Teutoburškoj šumi. U četvrtom albumu Marini pomera poslednje figure na tabli i steže obruč oko Rimljana, a peti album konačno donosi dugo iščekivani pokolj. Jer, samo tako se može i opisati ova celina. Marini je dovoljno dugo gradio atmosferu, i, zašto ne reći, otezao sa radnjom za koju se uvek znalo u kom će smeru teći. Otud i ranija tvrdnja da peti album zatvara dosadašnji pripovedački ciklus, i ovaj album se može smatrati i određenim krajem, sa potencijalom za nastavak. Marini je ovaj album crtao tri godine, dosta duže nego prethodne. Kada se uzme u obzir činjenica da nije bilo previše prostora za spekulacije o ishodu, postaje jasno da je veći deo otišao na grafičku realizaciju, koja je više nego impresivna. Od teskobne atmosfere pre prvog napada, pa do konačnog sudara dve vojske, Marini uspeva da iznedri pregršt impresivnih scena. Kulminacija je, naravno, kompozicija na dve strane, na kojoj je uspeo da dočara sudar dve vojske koje broje više desetina hiljada ljudi. Umetnici su se često okušavali u prikazu ovog trenutka, od Ota Alberta Koha pa do Paje Jovanovića, i Marini je svojom kompozicijom uspeo da im svima oda veličanstven omaž. Otud i teza da nije bilo sumnje šta će Marini prikazati, nego kako će to da učini. I grafički je uspeo u svakom pogledu. I na poprištu bitke Marini zadržava fokus na odnosu svoja dva glavna aktera, gde opet najviše iznenađenja pruža Arminije i njegov duboko skriveni emotivni konflikt.
Ostaje zebnja šta će Marini da učini sa nastavkom serijala. Mogao je da se odluči na okončanje, sa potencijalom za spinof. Teško da mu ostaje manevarskog prostora da oslika impresivniji događaj od ovog, a svako razvodnjavanje radnje bi se moglo smatrati antiklimaksom. Ispucao je svoj najjači adut, i to u pravom trenutku. U neku ruku, priterao je sebe u ćošak. Da se odlučio na duže građenje atmosfere, izgubio bi čitaoce koji bi sa pravom smatrali da ih vuče za nos. Sada, posle same bitke, može samo da povlači po stranicama tu pregršt preživelih.
U svakom slučaju, istorija nam daje određene smernice. Nakon poraza u Teutoburškoj šumi i Avgustove smrti 14. godine, Germanik se upušta u nove ratove sa Arminijem, koji se opet po Rim neslavno okončavaju. Sitne satisfakcije su bile zarobljavanje Arminijeve žene, koja i kod Marinija igra bitnu ulogu, i vraćanje stegova sa orlovima u okrilje Rima. Kako će Marini u te događaje ukomponovati Marka, ostaje da se vidi. Ali, kao što je bio slučaj i pre objavljivanja petog albuma, biće zanimljivo otkriti za kakav smer se odlučio.
Pročitajte još:
Ne volim boks, volim samo lovu
Komentari