Priredio: Milojko Božović / Foto: Nebojša Babić
Žarko Laušević, jedan od najvećih glumaca srpskog i jugoslovenskog filma i pozorišta, rođen je na današnji dan - 19. januara 1960. godine. Tim povodom donosimo sjajan tekst novinara i pisca Đorđa Matića iz kapitalnog dela Žarko Laušević Monografija objavljenog u oktobru 2025. uoči dvogodišnjice Žarkove smrti.
Piše: Đorđe Matić
Mnogo je talenata bilo u beogradskoj i srpskoj školi glume u zlatnom periodu Jugoslavije. I to je preslabo rečeno: tu se prosto prelivalo od talenta, od ljudi koji su na teatarskoj sceni, filmu i kasnije na televiziji svojim pojavama i ulogama oblikovali čitavu kulturu. Ono što je od početka razlikovalo Žarka Lauševića od ranijih bilo je nešto drugo, neočekivano, reklo bi se manje bitno. A baš to je kao prvo prepoznala čitava jedna generacija - ona što je stasavala osamdesetih godina.
Kad se Žarko u to doba pojavio, kao namjeren i izmišljen, donio joj je posljednje što, onako razmažena, još nije imala kad se radilo o muškim glumcima. Imala je ta generacija i ranije primjere veličanstvene dramske igre, odrasla je na tome, na glumcima što su već tada bili klasici scene i ekrana, u bezobrazno bogatoj kulturi kasne Jugoslavije - vidjela je jake karakterne glumce koji su ispunjavali, zauzimali čitavo kino-platno i televizijski ekran, vidjela heroje, tragede, komičare, svestrane, prilagodljive, negativce, epizodiste, osvajače, gubitnike i zavodnike. Ali jedno nisu imali: ljepotu lica kao u mladog Žarka Lauševića, ljepotu od posebne vrste.
Žarko je bio lijep na naročit, mladalački svjež, džejmsdinovski način. Ni dečko ni sasvim odrastao čovjek. Bio je kao stvoren za pubertetlije koji su dotad gledali samo u daljinu, u svjetske, uglavnom američke filmske idole s postera iz šarenih revija, nikad nekog našeg. Bilo je pristalih i markantnih glumaca u nas i prije, no oni kao da su svi već ušli na scenu odrasli, svi zreli: u ranijih generacija bili su tu gospodstveni Pleša i Rade Marković, pa južnjački zavodnik Aca Gavrić, izdvajala se i bokserska pojava mladog Fehmiua, a zasebnu estetiku otvorio je Rade Šerbedžija sa svojim prevarantskim osmijehom i šarmom barabe za mlade intelektualke. Za moju generaciju to su već bili starci (a danas naravno šokira kad pogledamo koliko su stvarno imali godina), a oni pak uistinu mladi glumci, još klinci zapravo, to su bili neki do bizarnosti talentirani wunderkindi, poput ingenioznog ličkog seljačeta Slavka Štimca i viskontijevski ambivalentnog i urbanog Igora Gala. Više su plašili nego privlačili. Silno je trebao netko tko je odgovarao estetici jedne (i posljednje izgleda) ionako visokoestetizirane i samosvjesno ironične epohe: ljepota prefinjena, nenametljiva, lomna, dječačka, no koja ujedno igra jakost. Onakva kakvu je generacija nalazila u rokenrol zvijezdama, ili u Holivudu, po svijetu, drugim riječima.
Plavih očiju i svijetlosmeđe kose, Žarko Laušević mogao je biti tip iz kasnotinejdžerskih filmova holivudske brat pack generacije. A mogao je biti i tip lirskog slavenskog momka, koji sluša Arsena i čita ruske pjesnike. I Istok i Zapad i nijedno sasvim - baš ono dakle što smo bili i mi. Žarko se pojavio odjednom, kao kometa, čini se, i zaveo najbolji dio generacije. Iako je već igrao ozbiljne uloge u kazalištu, u beogradskom JDP-u, u kolektivnu je svijest generacije i čitave Jugoslavije ušao jednom jedinom ulogom – kao mladi delinkvent, Šilja u Mihićevoj i Bajićevoj seriji Sivi dom, naravno.
Nevjerojatnom i očajnom slučajnošću, ravno je evo dvadeset godina da sam u knjizi Leksikon YU mitologije pisao o toj ulozi, od koje je tada pak već bilo prošlo dvadesetak godina. Kad je Žarko otišao s ovoga svijeta, tako užasno prerano, i kad je trebalo govoriti i pisati o toj čudesnoj i antički tragičnoj ličnosti i umjetniku, znao sam da ništa bolje neću moći napisati od toga što sam pisao onda, u dobu bez repriza, prije ere vraćanja i gledanja kompletnih opusa na dodir dugmeta, dok sam pokušavao da spojim krhotine nekad dijeljene, veličanstvene kulture, podsjećajući narod nestale zemlje na Žarkovu najpoznatiju ulogu:
„U ionako bogatom ansambl-pieceu, dotad široj publici nepoznati Laušević bio je za stepenicu iznad drugih, prvi među jednakima. Igrao je metodski, licem, najtežu ulogu – Šilju, lika koji gotovo ne progovara.“ (Ono što nije pisalo jest da je upravo to bilo ironično – još jednom od bezbrojnih ironija – da je slavu stekao likom koji je gotovo mutav: Žarko Laušević, pored izgleda, pored onog lijepog lica, imao je i savršenu dikciju, kao što je Crnogorci po pravilu imaju, a k tome i divnu, meku boju glasa. op.a.) „Karizmatični Laušević munjevito je postao zvijezda: išao sam u srednju školu u kojoj su prevladavale cure – sve do jedne uzdisale su za njim. U istoj zgradi bila je i muška škola za „proizvodna zanimanja“ – poslije nastave zaobilazili smo tamošnje momke što su brijali dio desne obrve, onako kako je Laušević nosio u seriji.“
Napisao sam tada i ovo:„Ta uloga ostala je njegov tour de force, nije ništa posebno odglumio poslije.“ Može danas zvučati skandalozno. No jedino što bih promijenio, popravio i dodao jeste – osim u teatru. Kad su se nakon Žarkovog odlaska po posebno snimanim emisijama pobrajale njegove uloge, filmske i televizijske, prava istina je da tu vjerojatno nema nijedne istinski antologijske. Možemo brojati stvarno antologijske uloge drugih glumaca u proteklih trideset i više godina – bilo je ih zapanjujuće mnogo zapravo i neočekivano – i usporediti s onim što je Žarko odigrao na televiziji i filmu. Koliko god po pravilu vrhunski, s onom njegovom beskrajnom predanošću i disciplinom – vidjećemo da, s mogućim izuzetkom inkarnacije Aćima Katića u Korenima i Ljuba Božovića / Ivana Stjepanoviča Jastrebova u Ruskom konzulu, to nisu mogle biti veličanstvene uloge već zato što nisu bile ni u velikim filmovima ni serijama i da se od olova ne pravi zlato.
Ponavljalo se tih dana i kasnije da se u njujorškom egzilu, nakon što se sve ono dogodilo, Žarko nije bavio svojim poslom. To nije istina: u privatnoj minimalnoj produkciji i sam režirajući Mrožekove Emigrante, napravio je briljantnu ulogu, očajno preciznu sliku života emigranata iz druge Evrope. Ali i dramu u koju je sakrio mnogo bolnih aluzija na vlastiti život i udes. Zbog surovosti i poštenja u tretiranju kolektivne teme, i zbog diskretne iskrenosti u ogoljivanju sebe, predstava je to na kojoj sam mu, nek se dozvoli, po liniji sasvim ličnoj dovijeka zahvalan.
A što se drugih uloga tiče, nije ni moglo drugačije izgleda. Jer: najveću, ujedno najstrašniju ulogu, Žarku je bilo suđeno da odigra u životu. Iako se sljedeća tropa onih dana kad je umro neprestano ponavljala, ne treba je uzeti kao kliše, nego treba nad njom misliti, nemoćno i bez odgovora: sve ono što se odigralo od kraja osamdesetih, pa do fatalnog crnog podgoričkog ljeta 1993., kao nikada nikome i nijednim sličnim primjerom, život zaista kao da je pisao po dramaturgiji antičke tragedije. To nije hiperbola. Evo: Nešto je zaplelo događaje i uzročilo konflikt, unutarnji i vanjski. Udes i slom glavnog lika uslovljen je bio kako vlastitim odlukama, kronologijom i vremenom što se svede na jedan zao čas i tren, tako i vođen širom, društvenom kobi koja protagonistu u finalni, pogrešan korak vodi silom one vrste po kojoj izgleda kao da izbora nije ni imao.
Prolog (ako se i dalje vodimo istom klasičnom strukturom), mogao je biti onaj jezivi trenutak u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, kad je u maju 1990. prekinuta predstava Sveti Sava Narodnog pozorišta iz Zenice, po Kovačevićevom komadu u kojem je Žarko igrao glavnu ulogu, dakako. Skandalozan akt rastuće netolerancije izazvali su najgori, što su tek izlazili iz podzemlja, a koji nas evo brukaju kolektivno već tolike godine. Tu se uvijek sjetim momenta koji mi je mnogo godina kasnije, u međuvremenu također nažalost otišla Borka Pavićević, jednom pričala u Zagrebu, scenu ne manje dramatsku od one na pozornici. Žarko u rastrojstvu ulazi u garderobu i potresenom, poraženom, uplašenom ansamblu i ljudima iz JDP-a, svima uostalom koji su imali uši da čuju, u hodu izgovara rečenicu, dramaturški dostojnu Šekspira, a magbetovsku u njenoj retorskoj profetičnosti:
„Evo vam vašeg Slobodana Miloševića...“
Ali, oprez. Na ovom mjestu bi se, nakon svega, mogao u trenu javiti refleksan i pogrešan dojam o ovom Cetinjaninu. Jer, ranije iste večeri, a prije nego ga je nemesis otjerao sa scene, Žarko je s pozornice provokatorima u gledalištu izrekao i još jednu rečenicu, drhteći potreseno, do srži proživljenu i iskrenu:
„Niste vi veći Srbi od mene.“
To je mogao biti momenat što je pokrenuo unutarnje procese kao antifonu vanjskih koji će tri godine kasnije od omiljenog glumca, glumca generacije, ljepotana i lirskog duha učiniti ubojicu.
Sve ono nakon mračnog ljeta 1993. i titogradskog poprišta smrti kao fatuma – hapšenje, istražni zatvor, ponižavajuće suđenje, advokatske i politikantske besramne igre, robijanje, post festum poniženje dugogodišnjeg skrivanja i egzila – jer, i klasična tragedija završava egzodusom – bile su agonijsko produženo umiranje ili poluživot čovjeka i umjetnika koji je svojim suštinskim ljudskim dijelom, a kao dijelom pak općeg, kolektivnog, nekadašnjeg i dobrog, već zapravo bio nestao.
Nijednog trena ne vjerujući u oprost ni u mogućnost okajanja.
“Od oštećenih ne tražim da mi oproste. Znam da to ne mogu jer sam sebi ne opraštam. Samo Bog to može.
Njihovo je pravo da mrze. Moje je pravo da se kajem što ne mogah drugačije. U crkvi uvek upalim tri sveće. Za oca i njih dvojicu. Ako sam grešan što ovo rekoh, grešan sam i prema ocu.
Mora biti da smo nešto teško zgrešili sva trojica. I njih dvojica, i ja, pa nas je Bog tako sastavio 31. jula ‘93. Da njih kazni mojom rukom, mene njihovim glavama.“
Nešto je gotovo biblijsko u tonu tih rečenica. I kad ne bismo vidjeli dataciju na kraju, redovi kao da su iz nekog srednjevjekovnog žitija ili redova što ih ostavlja na papiru davni monah. Pokajni rab božiji koji je u svjetovnom životu strašno zgriješio i zna da će samo svojim životom podmiriti sve, koliko god trajalo do toga posljednjeg ovozemaljskog trena.
(Monografiju Žarko Laušević objavila je kuća Hipatia, suizdavač je Filmski centar Srbije. Urednica izdanja je Radmila Stanković).
PROČITAJTE JOŠ:
MIROLJIB MIKI STOJANOVIĆ, INTERVJU: OD 200 FILMOVA MNOGO OČEKUJEM U 2026.
RAJKO GRLIĆ: S LJUBOMOROM GLEDAM NA SRBIJU
Svi sadržaji na portalu magazina Kaleidoskop media su besplatni, a sajt se finansira isključivo donacijama čitalaca i prijatelja.
Podržite rad našeg magazina OVDE
Komentari