Piše: Gordana Tadić
Subota, 23. januar, malo iza podneva izlazim do obližnjeg kioska. U povratku odlučim da najzad otvorim poštansko sanduče i izvučem hrpu računa koje valja platiti. Iz metalnog sandučeta u ruke mi se navaljuje papirna gomila - što računa, što promotivnih flajera. Iako sa povisokom dioptrijom u hrpi koverti i papira ugledam nešto što ne liči ni na šta očekivano.
Ispred mene prvo bljesne crveni krug na zelenoj pozadini. Hitro okrenem poleđinu i shvatim - NOVOGODIŠNJA ČESTITKA! Mislim da je u tom trenutku moj osmeh obavio planetu. Količina radosti, sreće, zadovoljstva koja me je u militrenutku isprožimala ne može se izmeriti.
Utrčim u stan, ušuškam se na fotelji (instinktivno sam odlučila da želim da uživam u trenutku) i naravno stavim naočare sa jačom dioptrijom. Valja prvo videti ko me to vraća u detinjstvo i kome je pošlo za rukom da mi srce zaigra kao noge na plesnom podijumu. Taj momenat uzbuđenja nema cenu u 2021. godini i neuporediv je sa bilo kakvim osećajem današnjice. On sklapa lepotu i ljubav u jednu papirnu kartu. Dakle, ljubav se pakuje u kartončić dimenzija 10x15 cm.
I onda shvatim da nisam ni trebala da se pitam od koga je – naravno od najboljih prijatelja. Onih sa kojima godine i decenije prolaze lako čak i kada je teško. Onih sa kojima delim radosti i tuge. Onih sa kojima plovim kroz ovaj brzi život i koji su u tim brzim vodama sestre i braća koja se vole nesebično i bez uslovljavanja. Život koji nam je doneo napredak kroz tehnologije, ali nam je oduzeo radosti poput papirnih čestitki.
Kroz glavu mi prođe kako su oni, kao i svi mi u vreme našeg detinjstva, sve to lepo za početak osmislili, pa su meni (ali i svim ostalim prijateljima) odabrali čestitke, te su ih onda pisali svojom rukom, a ne tastaturom (čini mi se da je mama bila zadužena), a onda se i svi pojedinačno potpisali. Ana, Sloba, Lela, Nika. Roditelji i deca (velika deca – srednjoškolka i student).
Pa bravo prijatelji! I nije lepota samo u trenutku (i trajanju) moje radosti. Lepota je u očuvanju vrednosti, u okupljanju porodice za istim stolom, biranju čestitki, pisanju autentične poruke svakom od prajatelja, u radosti da se svakom od nas poželi nešto sasvim posebno i najzad da svako stavi svoj pisani potpis na tu želju. Nešto poput pečatiranja prijateljstva.
Iako živimo veoma blizu čestitka je poslata poštom redovnim putem sa sve markicom i štambiljem pošte. A na zelenoj podlozi kružni prikaz voštanog pečata sa crvenim ivicama u čijem krugu pored jelke plešu parovi na podijumu. Dame u krinolinama, gospoda sa šeširima i svečanim šalovima. Lepota. Ona nije nestala. Samo se u digitalnom vremenu primirila i čeka da na velika vrata ponovo osvoji svet. Kao biljke u zimskom stanju inhibicije. Stiže trenutak kada će priroda pokazati svoje najlepše lice i kada će iz zemlje nići najlepši cvetovi i krošnje.
Naše je da ih zasadimo i negujemo. A lepota i ljubav će održati svet. Budite drugačiji, ne dajte da vas pokore novi trendovi. Koristite ih u svrhu stvaranja boljeg, ali čuvajte nit ljudske dobrote. I pre svega volite ljude, svoju porodicu i svoje prijatelje. I kroz ove male, velike gestove.
Papirna čestitka je samo jedna od jedinica sreće. Stvarajte svakodnevno te male pupoljke i njima darivajte ljude oko sebe. Lepa reč, osmeh, šala, poneka “sitnica” učiniće da ljudski rod ne zaboravi na ljubav kao svrhu postojanja.
PROČITAJTE I:
140 GODINA "NEVENA" ČIKA JOVE ZMAJA
Svi sadržaji na portalu magazina Kaleidoskop media su besplatni, a sajt se finansira isključivo donacijama čitalaca i prijatelja.
Podržite rad našeg magazina OVDE
Komentari