Teatar
teatar/27.05.2020.

Veliki počeci profesionalnog baleta u BiH

teatar
  • Žetva - Jitka Ivelja i Srećko Ćurić, Muzej kniževnosti i pozorišne umjetnosti BiH
Autor fotografije:

Piše: Jovana Milosavljević, balerina Narodnog pozorišta Sarajevo


Tekst povodom proslave sedamdeset godina od "Žetve", prve cjelovečernje baletske predstave Narodnog pozorišta Sarajevo

U Sarajevu je 25. maja 1950. godine u Narodnom pozorištu izveden balet "Žetva" kompozitora Borisa Papandopula i koreografkinje Nine Kirsanove. Kao prvo cjelovito autorsko djelo baletske literature i kao začetak prvog profesionalnog baletskog ansambla u Bosni i Hercegovini, bio je to veliki kulturni događaj. Profesionalno interesovanje i lična znatiželja su me navele da pokušam prikupiti podatke koji bi proširili saznanja i koji bi mogli pružiti približniju sliku o predstavi i vremenu u kojem je nastajala.

Žetva1, Muzej književnosti i poorišne umjetnosti BiH

Veliki hrvatski kompozitor, dirigent i pijanista burna života, Boris Papandopulo bio je sin rusko-grčkog plemenitaša Konstantina i znamenite hrvatske operske pjevačice Maje Strozzi. Poslijeratne prilike dovele su ga 1949. godine u Sarajevo, gdje je kao dirigent Sarajevske opere radio do 1953. Upravnik tadašnjeg Pozorišta Narodne Republike Bosne i Hercegovine u Sarajevu je bio profesor Salko Nazečić. Direktor Opere, u okviru koje je djelovao baletski ansambl, bio je Tihomir Mirić. On je imao puno razumijevanje potrebe za baletskim ansamblom i vrlo predano je radio na jačanju baletskih kapaciteta i kadrova sa ciljem da balet stekne samostalan repertoar. Prvi šef sarajevskog Baleta, zapravo šefica, od 1950. godine bila je Jitka Ivelja. 

U baletskom životu koncem četrdesetih godina pojavljuju se dvije veoma utjecajne i odlučne ličnosti, Ubavka Milanković i Eduard Venier. Povodom premijere opere "Prodana nevjesta"  Bedžiha Smetane, kojom je Sarajevska opera otpočela profesionalno djelovanje, u Sarajevskom dnevniku je 11. 11. 1946. godine zabilježeno: " ... I naša Muzička škola sa pojedinim pjevačima i baletom darovala je znatan prilog za uspjeh opere. Koreograf Venier i nastavnica baleta Ubavka Milankovć sa svojim učenicima, iznenadili su veoma prijatno našu publiku svojim sposobnostima... Oni su uspjeli za nekoliko mjeseci da stvore grupu omladine koja mnogo obećava, a koja je sa njima nastupila u sve tri scene." Ovo dvoje baletskih umjetnika je predanim radom i znanjem mnogo učinilo za Sarajevski balet.

Žetva - Jitka Ivelja i Srećko Ćurić, Muzej kniževnosti i pozorišne umjetnosti BiH

Jitka Ivelja, umjetnica češkog porijekla, na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo djelovala je od 1949. godine kao igračica, koreograf i pedagog. Bila je istaknuta solistica i saradnica Franje Horvata, umjetnika hrvatskog porijekla koji je veoma zaslužan za afirmaciju i njegovanje tradicije klasičnog baleta. Franjo Horvat je znalački osnažio klasični baletski repertoar i podstaknuo Sarajevski balet na visoke umjetničke domete. Bio je cijenjeni solista, koreograf bogatog opusa i pedagog koji je ispratio mnogobrojne generacije baletskih umjetnika na domaće i inostrane scene. Radio je i stvarao na svim prostorima bivše Jugoslavije. Kao šef vodio je Sarajevski balet od 1952. do 1961. godine. Uz njega je bila Helena Horvat, solistica Baleta, a kasnije istaknuta kostimografkinja jugoslovenske baletske scene. Među učenicima Ubavke Milanković, Eduarda Veniera i Franje Horvata bila su kasnija slavna umjetnička imena domaćeg kadra i zlatne epohe Sarajevskog baleta: Emina Kamberović, Suada Kavazović, Nedžad Potogija, Dragan Tičić, Muhamed Imanić...

U haotičnim političkim i društvenim prilikama koje je izazvao Prvi svjetski rat, te u vrtlogu revolucije i uslijed boljševičkog progona, ogroman broj ljudi bio je prinuđen napustiti Rusko carstvo. Veliki broj tih emigranata iz vrhunskog intelektualnog i umjetničkog miljea nastanio se i počeo novi život na prostorima tadašnje Kraljevine SHS. Među njima i čitava plejada ruskih baletskih umjetnika koji su nemjerljivo pridonijeli razvoju baletske umjetnosti u našim krajevima. U tom izbjegličkom talasu našla se mlada umjetnica, balerina Nina Kirsanova. Ona početkom dvadesetih godina prošloga vijeka sa suprugom, operskim pjevačem Borisom Popovim, napušta Moskvu. Nakon izvjesnog vremena provedenog u Poljskoj, ovaj umjetnički par dolazi u Beograd.

Žetva 2, Arhiv Narodnog pozorišta Sarajevo

Gospođa Kirsanova je bila izuzetna žena, umjetnica i radnica. Ostvarila je pun umjetnički život, izuzetnu internacionalnu karijeru s istaknutim ulogama i stekla veliku naklonost publike. Bila je članica i solistica trupe nezaboravne Ane Pavlove i prva balerina Beogradskog baleta. Vodila je Balet Narodnog pozorišta u Beogradu i bila njegov koreograf u dva navrata. Dugi niz godina je bila angažovana u Baletu Opere Monte Karla i gostujuća primabalerina i koreograf u Litvanskoj operi. Dala je veliki doprinos u obnavljanju beogradske baletske scene i srednje baletske škole u godinama nakon Drugog svjetskog rata. Osnovala je svoj baletski studio u Beogradu i bavila se pedagoškim radom u školama i na baletskim scenama Beograda, Skoplja, Sarajeva i Rijeke. Neumorna Nina Kirsanova je mlade sarajevske učenice, kasnije solistice Sarajevskog baleta Šazu Alagić, Nedu Pavelu, Dragicu Elez i Anitu Baković odvela u Beograd na dalje usavršavanje. Nesebično prenoseći stručno znanje, radila je i u poznim godinama života, čini se s istom mladalačkom snagom i entuzijazmom koji je imala kao mlada umjetnica. Gospođa Kirsanova je imala sedamdeset godina kada je nakon završenog studija arheologije postala magistar nauka na Beogradskom univerzitetu s tezom o muzici i muzičkim instrumentima drevnog Egipta. Baletski svijet, teatar i ljubav prema umjetnosti nikada nije napuštala. Ostalo je zabilježeno da je "Nina Kirsanova bila retko interesantna ličnost, izrazite individualnosti, živela je između fantazije i realnosti i svojim učenicima i kolegama bila neobično draga."

Nina Kirsanova, Arhiv Narodnog pozorišta Sarajevo

Kada se krenulo u realizaciju predstave koja će obilježiti početak samostalnosti u umjetničkom postojanju i djelovanju baletskog ansambla Narodnog pozorišta u Sarajevu, oformljen je corps de ballet od trideset članova. Solidan igrački ansambl od šesnaest igrača pojačan je učenicima baletskog odsjeka koji su prethodnih godina profesionalno osposobljeni za angažman i talentovanim igračima iz većih folklornih grupa. Bili su osigurani svi uslovi, pa je žetva plodova baletske umjetnosti mogla da počne. Uz Ninu Kirsanovu koja je osmislila libreto i koreografiju za balet "Žetva" i maestra Borisa Papandopula koji je dirigovao baletom, scenografiju je osmislio Miomir Denić, poznati filmski i pozoršni scenograf iz Beograda, a kostimografkinja je bila takođe umjetnica sa beogradskom adresom, Milica Babić-Jovanović. Balet je uvježbala Jitka Ivelja.

"Žetva" je bila balet u tri čina. Prvi čin - povratak skitnice, drugi čin - san i treći čin - praznik rada. Dostupni podaci kažu da je predstava izvedena ukupno 23 puta.

Predgovor u programskom letku baleta "Žetva" dočarava nam klimu socijalnog i idejnog entuzijazma koji je obavezivao umjetničko djelovanje i kojim je odisalo vrijeme:  

"Balet je komponovan po koreografskoj zamisli Nine Kirsanove, od decembra 1947. do decembra 1949. godine. Njegova je muzika pisana na osnovu bogatih folklorističkih elemenata iz raznih živopisnih krajeva naše zemlje, međutim, svi ti elementi jugoslovenske melodike i ritmike koji su služili za ostvarenje ovog djela, ovde su dani u jednom sasvim stilizovanom umjetničkom obliku, gdje - analogno i samoj koreografskoj koncepciji - prevlađuju iznad svega ritam i bogate zvukovne boje koje rezultiraju iz bujne i kolorističke instrumentacije opsežne partiture. Osnovni je ton djela, naročito u prvoj i trećoj slici, živ, vedar i poletan. Iz svakog takta ove muzike izbija optimističko i napredno gledanje na svijet. Druga je slika (San) fantastična. Ona po svojoj sadržini i po svom muzičkom stilu odskače od ostalih dviju realističnih slika. Osnovna je ideja djela: isticanje i veličanje pozitivnog i konstruktivnog rada koji svakom našem čovjeku treba da postane najviši cilj u savremenoj stvarnosti. Glavno lice ovog baleta je skitnica, čovjek koji je izgubio ravnotežu, koji je zalutao, dospio u negativno društvo koje ga je pokvarilo i odnarodilo. Ali on se konačno ipak oslobađa i vraća u svoju zajednicu koja ga rado prima, dajući mu sve mogućnosti da se popravi i da doprinese svoj udio konstruktivnoj izgradnji zemlje."

Često se pitam, dok maštam onako za sebe, kakav li je bio proces rada na "Žetvi". Gledajući  fotografije predstave pokušavam nazreti kakve su bile skice kostima Milice Babić-Jovanović, buduće gospođe Ive Andrića, čitajući zapise prizivam melodije iz partiture i zamišljam kako je gospođa Kirsanova držala probe baletskom ansamblu u dvorani u kojoj svakodnevno s kolegama provodim većinu svoga vremena... U ovakvim razmišljanjima osjećam se poput lutajućeg putnika u potrazi za zabačenim ostavštinama vremena i događaja. Taj osjećaj mi pruža nadahnuće i produbljuje interesovanje.

Na kraju ovog početka svaka me pomisao vodi saznanju da su ljudi plesali oduvijek. Kao što to čine i danas u ovom prinudnom kolapsu svijeta i života, zarobljeni pandemijom. Na tom putu, ovaj svečani događaj iz prošlosti jedinog profesionalnog baleta u Bosni i Hercegovini, Sarajevskog baleta, vrijedi slaviti s ushićenjem, u vrtlogu besmrtne igre teatra.

Izvori:

Osvajanje igre, Slobodanka Grbić-Softić, Svjetlost, Sarajevo, 1986.
Narodno poorište u Sarajevu, Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti BiH,
Sarajevo, 1998.
Balet - od igre do scenske umjetnosti, Milica Jovanović, CLIO 1999.
Narodno poorište u Sarajevu, Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti BiH,
Sarajevo, 1998.
Sarajevski balet 1950-1990, Narodno pozorište Sarajevo
Predgovor u programskom letku baleta Žetva: Historijski arhiv Sarajevo


POVEZANE VESTI
button left button right
KATEGORIJA VESTI
button left button right

Komentari

Vaš komentar je uspešno prosleđen na odobravanje.