U prostorijama NLB galerije, u organizaciji Pigmaliona, u toku je izložba slika Figurae Feminae slikarke Ivane Živić. Zainteresovani posetioci mogu pogledati ovu izložbu do kraja decembra. Istovremeno, u Beograd art hotelu su izloženi njeni radovi manjeg formata. Razgovaram sa umetnicom o njenom stvaralaštvu i planovima.
Nova postavka Figurae Feminae sastoji se od radova koje ste naslikali ove godine, iz čega se može zakljkučiti da je ova godina bila veoma plodonosna. Šta povezuje, u smislu inspiracije, slike na ovoj izložbi?
Slike su nastajale poslednje dve godine, ali neke nisu bile nikad izložene, pa je u tom smislu postavka nova. Ono što ovu izložbu odvaja od mojih prethodnih koje se bave istim serijalom ,,Soba od vode” jeste naglasak na ženskom pitanju slobode. Žene su vekovima smatrane nižim bićima, muškim svojinama, bile su diskriminisane po raznim osnovama, uloge su im bile jasno definisane, kako kroz porodicu i kulturu tako i kroz religiju. Iako su danas ustavima i pravima žene u ravnopravnoj poziciji sa muškarcima, realnost je na suptilan način potpuno drugačija. I to je jedno kompleksno i tek načeto pitanje.
U poslednje vreme doživljavam poštovanje od svojih kolega, ne samo zbog slika, već činjenice da godinama živim od svoje umetnosti i da od iste izdržavam svoju porodicu. Da sam i kao žena i kao umetnik ,,istrajala”. Kad nekom ovde kažete da pliva, misli se na to kako se snalazi u svom životu, kako opstaje ili jednostavno živi, tako da je termin, pa i slika plivanja analogija za život. Rekla bih da je tako nešto normalno, prirodno, podrazumevajuće… Ipak gledano kroz širi kontekst Srbije, Umetnosti i Žene to niti je uobičajeno niti je normalno… Jer prosečna žena nevidljiva u svim svojim ulogama, majke, radnice, supruge, prijateljice retko je ispunjena.
Centralna figura u vašim radovima je žena koja pliva ili lebdi u živopisnim fantastičnim enterijerima ispunjenim vodom. Šta simbolizuju figura žene i voda?
Cela igra prostora, plivačice i enteriera je tu kako bi se izrazila naša osnovna težnja za slobodom i oslobađanjem od raznih pritisaka i izazova koje nam nameće ovaj savremeni način života, ali i sredina, kultura, religija. Čin plivanja sam po sebi oslobađa…a prostori ograničavaju. U vodi smo lakši, oslobođeni, pa je doživljaj slobode instant. Lični osečaj ”oslobađanja” usko je vezan za pojam osvešćivanja, podizanja svesti i to je pojam koji bi trebalo da bude srž svake religije, ali u realnosti je upravo suprotno. Zato sakralni enterijeri u mojim slikama imaju značenje portage ili insistiranja na duhovnosti, naspram materijalnog sveta koji se nameće kao mejnstrim.
Mogu se videti detalji fresaka i ikona na slikama Molitva i Muzika kao i prizor iz džamije na slici Tirkiz. Kakvu ulogu ima religija u vašem životu?
Religija me interesuje sa kulturolškog aspekta. Negde je to pozadina pravoslavne crkve, negde je katadrala, a negde džamija. Negde je jasno da je u pitanju verski objekat, ali u večini slika prepoznatljivost samog hrama je u drugom planu. Slika ,,Tirkiz” u muslimanskom svetu bila bi nepristojna i šokantna, kršila bi razne norme, a u našem svetu ona je divna, lepa i u svakom smislu prihvatljiva. Ta razlika u pristojnosti, razlika je i u slobodi, naručito slobodi žene. U islamskom svetu ta bitka još nije dobijena.
Vaši radovi su prožeti jakim emocijama. Kako gledate na trend koji nameće savremeni način života u vidu potiskivanja emocija i otuđenja i kako se kroz umetnost boriti protiv toga?
Umetnost je divan kanal za otpuštanje svih kompleksnih emocija. Kako u činu stvaranja tako i u procesu konzumiranja. Ko god se upustio u avanturu zvanu umetnost, bilo da sam nešto stvara, bilo da je prati, u bilo kom stepenu razumevanja, pronašao je nešto za sebe. Otuđenje je proizvod straha i nepoverenja prema životu. Radom na sebi svaki pojedinac može da prevaziđe svaki strah. Pitanje lične odgovornosti je koliko je ko spreman i voljan da ode dalje od površine.
Ove godine ste gostovali ArtHabu u Abu Dabiju, predstavljajući srpsku kulturu u okviru Meseca srpske umetnosti. Kakvo je bilo iskustvo i da li ste neke radove naslikali boraveći u UAE?
Otputovati na istok i susresti se sa tako različitom kulturom od naše meni je značilo osetiti se ”Zapadnim čovekom”, jer mi smo za njih Zapad. Naša velika sreća je bila i to što smo manje bili po gradovima a veći deo vremena smo bile u pustinji. Tu smo zaista videli šta je taj arapski svet. Ne čelik, staklo i nafta, već pesak, sunce i kamila. Imala sam veliku predrasudu kad je pustinja bila u pitanju. Nije mi se činilo da gomile peska u nedogled mogu imati neki značaj. U stvari, pustinje u februaru su prelepa mesta na planeti, toliko inspirativna i neverovatna, puna neke smirujuće energije, i lepote na koju nismo navikli. Tako da sam sa putovanja iz UAE pokupila mnogo elana i materijala za buduće radove.
Mesec Srpske umetnosti podrazumevao je boravak i stvaranje u ArtHubu, u Abu Dhabiju, kao i našu izložbu tamo. Izložba se zvala ,,Doručak na pesku”, i uglavnom su je činile slike koje su tu i nastale, a koje se sad nalaze u kolekciji Arthaba. Mislim da smo bile dobre ambasadorke Srpske kulture, jer se saradnja sa Arthabom nastavila u Srbiji u vidu organizovanja Art weka Srbija/UAE, finasiranag od strane UAE ambasade i ArtHuba. Iako je puno umetnika iz drugih zemalja imalo svoj mesec tamo, mi smo prva zemlja sa kojom je ta institucija napravila ovakav vid saradnje.
Da li ste u početku vašeg stvaralaštva imali nekog uzora među klasičnim slikarima?
Moj uzor je bio Vermer. Razlikovao se od prosečnog holandskog slikara jer je svaku svoju sliku tretirao sa toliko pažnje popot najskupocenijeg dragulja. Kao rezultat imamo savršeno tretiranje mlečnog svetla, enterijera, kompozicije, i nadasve žene, koja se nalazi u nekom posebno blaženom meditativnom stanju između javnosti i sna.
PROČITAJTE JOŠ:
PRVI FILM O KINESKOJ POP KULTURI U SRBIJI
EKSKLUZIVNI INTERVJU -HARI BENSON: NISAM BIO ROKENROL FOTOGRAF
UMETNICI VS KUSTOSI
LJUBAVNA PRIČA O MARINI ABRAMOVIĆ
Početkom decembra ste predstavili još vaših radova manjeg formata u Beograd art hotelu. Možete više reći o toj postavci?
U nedostatku adekvatnog tržišta umetninama, ovakve saradnje su dobrodošle jer upoznaju i spajaju imućniju klijentelu hotela sa umetnicima i njihovim radovima. Također mogu da dočaraju kako slika stoji u prostoru koji nije beli zid galerije. Moderan dizajn enterijera BAHa sa slikama na zidu odličan je primer odmerenog luksuza i stila, kojem se danas teži. Postavka traje do kraja aprila.
Ivana Živić je rođena u Sarajevu 1979. godine, a živi i radi u Beogradu. Diplomirala je slikarstvo 2004.godine na Fakultetu Likovne Umetnosti u Beogradu, gde je i magistrirala. Od 2006. godine stalna je članica Udruženja Likovnih Umetnika Srbije (ULUS). Izlagala je radove na dvadeset samostalnih i preko pedeset grupnih izložbi u zemlji i inostranstvu. Dobitnica je mnogih nagrada i priznanja, među kojima su nagrada iz crtačkog fonda Vladimir Veličković (2016.), Prva nagrada Rotari kluba (2014.), nagrada iz fondacije Dimitrije Bašičević Mangelos (2012) kao i Diploma za crtež sa Drugog Bijenala crteža u Pančevu (2009). Učestvovala je na umetničkim rezidencijama Mesec srpske umetnosti u Abudabiju, UAE (2018); GLOART centru u Lanagenu, Belgija (2015.); Cite international des arts Paris u Francuskoj (2009). Njeni radovi se nalaze u privatnim kolekcijama širom sveta.
Komentari