Piše: Dragana Nikoletić / Foto, video: Sonja Kamenković
Današnja Palata Srbije, istorijsko zdanje Saveznog izvršnog veća, prvobitno Predsedništva vlade Federativne Narodne republike Jugoslavije, kako se ova monumentalna mermerna zgrada na Novom Beogradu sve nazivala u skladu sa promenom svojih namena, prva je destinacija u našem pohodu u svet savremene umetnosti.
Zamišljena kao urbanistički i arhitektonski reper, ali i ponos nove prestonice mlade socijalističke države, Palata je istovremeno i galerija jugoslovenske umetnosti druge polovine XX veka, sa neverovatnom zbirkom slika, mozaika, tapiserija, skulptura.., ali i tepiha, lustera, fotelja, izrađenih rukom najvećih domaćih umetnika i arhitekata tog trenutka.
Palata Srbija
I, premda je njen svečani deo otvoren još 1961, u njemu izloženi artefakti prednjače savremenošću nad mnogim delima stvorenim u ovom vremenu. Patronat države je na mnogo načina pružao najbolje moguće uslove za stvaranje tadašnjim umetnicima, podstičući ih da eksperimentišu u izrazima i poigravaju se sa materijalima. Stoga su se neki od tih autora svrstavali među svetski najprobitačnije.
I danas je moguće obići kolekciju, uz izuzetne mere predostrožnosti. Ljubaznošću osoblja Palate i Kaleidoskop media se stavio na spisak srećnika što su (poslednjeg dana septembra) pošli na ovu posebnu vrstu hadžiluka.
Dan je prilično ambivalentan spram takve avanture. Dosadna sitna kiša pokreće staro pitanje – ustati ili odustati. Ako već ustaneš, a još si srednjoškolac, vreme nakon časova najradije bi proveo u nekom od kafića. Šta onda tera Borisa, Matiju, Petra, Vasilija i Velimira, učenike trećeg razreda VIII beogradske gimnazije da grabe ka Palati krupnim koracima? Šta ih mami da se izmaknu iz sfere informatike, na šta su usredsređeni izborom smera?
Boris, Matija, Petar, Vasilije i Velimir, učenici trećeg razreda VIII beogradske gimnazije
„Nismo hteli da propustimo jedinstvenu priliku da posetimo ovo mesto“, objašnjavaju razlog što su se prvi odazvali na poziv profesorke likovne kulture Milice Prelić Stojiljković. Oni međutim prevashodno misle na politički kontekst jedne od najvelelepnijih srpskih građevina odakle se medijski odašilju najvažnije državničke poruke.
Iako nemaju jasnu ideju šta će sve videti u Palati, široki osmesi govore da su puni očekivanja, i da su sva iznenađenja dobrodošla. A ona su brojna, počev od gabarita zgrade od 65.000 m² što iznutra deluju još impozantnije.
Detalje poput imena arhitekata – Vladimira Potočnjaka, autora prvog nacrta zdanja, i Mihaila Jankovića, zaslužnog za skoro potpunu izmenu projekta u pravcu vrhunskog internacionalnog stila, možda neće ni da zapamte. Ali, lepota će se useliti u njihova srca i razviti sklonost ka umetnosti, budući satkana da impresionira predsednike 24 zemalja, pristigle na prvu Konferenciju nesvrstanih, ali i sve buduće goste sa najvišim državnim zvanjima.
„U Palati je šest jugoslovenskih republika predstavljeno u posebnim salonima koji su projektovani kao mikro-muzeji naroda i narodnosti FNRJ“, objašnjava kustos Branislav Mihajlov. Radi se o salonima čiji sklop potpisuje po jedan arhitekta iz svake republike, a dela vrhunski umetnici - Petar Lubarda, Milan Konjović, Đorđe Andrejević Kun, Lazar Vujaklija, Mladen Srbinović, Lazar Vozarević, Antun Augustinčić, Frano Kršinić, Matija Vuković, Ante Gržetić, Branislav Nemet, Vera Čohadžić, France Slana, Ignjat Job, Oton Gliha, Jagoda Bujić, Vida Jocić i mnogi drugi.
Mizanscen dobrodošlice je mozaik Sutjeska, rad slovenačkog umetnika Marija Pregelja, dimenzija 90 m², koji opisuje napor vojske, kao i patnje ranjenika i naroda u jednoj od najvažnijih bitaka Drugog svetskog rata. Budući IT-evci zure bez daha u isprepletano mnoštvo figura na ogromnom zidu. Radnja se čita sa levog na desno, kustos im pomaže u sagledavanju opisa žrtve za bolje sutra, čime se diči naša tadašnja istorija.
Mozaik Sutjeska
„Da li vas prizor na nešto podseća“, on bi da što pre pokrene interakciju. Petru kao da je na vrh jezika Pikasova Gernika, zaostala u sećanju sa nekog davnog „kontrolnog“ po izlomljenim linijama crteža, što drastičnim čine vapaj za mirom u ratnom ludilu. I veru za pobedom dobrog nad zlim.
Postavljena na vrhu impresivnog stepeništa, naša „Gernika“ simboliše i raskid sa socrealizmom, dominantnim umetničkim pravcem u socijalističkim državama tog razdoblja, na čelu sa SSSR-om, sa kim je razlaz označio i prodor u internacionalni arhitektonski stil.
U umetnosti su tad ekspresionizam, kubizam i slični prominentni pravci već izrasli u avangardu, dadaizam i krenuli ka body artu i drugim vidovima rastanka sa klasičnim formama. Međutim, i u slici, i skulpturi.., dešavaju se dramatične promene, što potvrđuje i izuzetno delo nastalo van svakog diktata socrealizma, mozaik Lovćen autora Branka Filipovića Fila u crnogorskom salonu.
Filovoj razuzdanoj ekspresiji apstraktne provinijencije kontrast prave vrata od bakra, zelenog od oksidacije, rad autora Nebojše Mitrića, sa osam reljefa/scena iz crnogorske istorije.
Vrata od bakra, rad autora Nebojše Mitrića
„Prepoznajem brod“, pobedonosno se javlja Boris, možda i izmaštavajući poznate obrise iznikle iz mozaičkog primorskog pejzaža. Istorija 19. veka sa Njegošem kao centralnom figurom ispričana je i tradicionalnim nameštajem, kao i nošnjama naroda predstavljenih na tepihu.
Niko se još ne usuđuje da sedne na udobne foteljice-stolovače sa kružnim drvenim naslonom koji se produžava u rukohvate. Jer, još je preveliki jaz između umetničkih dela i ove grupice mladih posetilaca.
U cilju relaksacije, ili po agendi trenutnog nadahnuća, kustos momcima otkriva male tajne postavke. Naime, konkurs je svojevremeno bio otvoren za sve, bez obzira na školsku spremu, ali su u uži izbor ušli samo najznačajniji, listom školovani stvaraoci, što nije moglo biti tek-tako, slučajno.
Taj „prosvećeni apsoluizam“, kako neki zovu period vladavine Josipa Broza Tita, otvarao je svest o značaju sveokupnosti utiska, zašto je i okolni park ozelenjen stablima sa svih kontinenata, na površini od 22 hektara. Da bi Palata delovala još monumentalnije, ispred nje je izgrađen ogroman plato sa zamašnom fontanom u središtu.
Ta, Simensova fontana, konstruisana je kao muzička, sa bezbroj načina rada mlaznica i osvetljavanja u odnosu na priliku. „Znači, ista kao ona na Slaviji, samo nastala 60 godina ranije“, opet se javlja Boris, utvrđujući princip dvosmernosti komunikacije.
Palata Srbija, fontana na glavnom platou
Nju razvija Velimir, primećujući da su mozaici prvenstveno svojstveni crkvama, kad prave vezu između ovostranog i nebeskog. Ovde je ta tehnika precizno ređanih kamenčića u službi total dizajna, što znači da je baš svaki detalj enterijera brižljivo pozicioniran u smislu konekcije sa ostalim artefaktima.
„Da li to znači da mi sad gazimo po umetničkim delima“, Boris kao da se malo snebiva da kroči na podni mozaik Mila Milunovića, ili ne-daj-bože neki od tepiha. Kustos ga hrabri rečima da su ta dela primenjene umetnosti i dalje u svojoj osnovnoj funkciji, zahvaljujući redovnom održavanju i reparaciji, ali i prvobitnoj zamisli.
Jedan od tepiha u Palati Srbija
Zatim ovaj ekspert od mladića traži asocijacije što treba da im probudi luster u salonu Slovenije, pa Matija kaže „saće“, iniciran šestaugaonim delovima staklenih grozdova. Kao u scenariju nekog kviza, „pomoć prijatelja“ stiže u vidu kustosove reči „pećina“. „Stalaktiti“ je tačan odgovor Borisa, očigledno najproaktivnijeg od sve petorice. Ostali se i dalje uglavnom smeše, polako vareći novo gradivo.
„Karakteristično za Palatu je i to što nigde nema petokrake, ali ćete uočiti simbol sunca kao motiv koji se provlači kroz više umetničkih dela simbolišući ideju jugoslovenstva i napretka nove države“, otkriva kustos. Umetnicima je zaista data sloboda, pa tako Lazar Vozarević u delu Pieta inspiraciju pronalazi u srednjovekovnim hrišćanskim predstavama, samo da bi dočarao jačinu ljubavi u velikoj patnji, svojstvenoj samo onoj između majke i sina.
Mukama logoraša i ne treba nikakva metafora iz svetske istorije umetnosti, dovoljni su otisci prstiju bravurozne Vidosave Jocić u glini, a u bronzi izliveni. U njenom vajarskom delu vidi se i lično i kolektivno iskustvo zatočenih na Banjici i Aušvicu.
„Da li smem da pipnem“, Velimir pita bojažljivo, zatečen ispred sferne skulpture Slavka Tiheca. Na dozvolu reaguje radosno, kao i opisom da mu prija glatka, topla „lepo obrađena“ površina savršenog geometrijskog tela lopte, izvedene u drvetu savijenom na pari, umesto u tu svrhu tradicionalnog kamena.
Padaju i manje svrsishodna pitanja, kao što je „zašto u svakom salonu ima po 12 lustera“, što se zaintrigiranom (nije važno kome) može odbiti na mnoštvo još pobrkanih impresija. Zbunjen smehom ostalih, taj zaćuti, pa ostaje nepoznato šta je tačno brojao.
Na apstraktno platno Joža Ciuhe niko ne progovara, valjda instinktivno osetivši podvig ovog slovenačkog slikara. „Za njega su kritičari rekli da je oživeo slikarstvo nakon njene simbolične smrti nestajanjem klasičnih elemenata iz savremenog umetničkog izraza“, muk grupe prati opservacija kustosa.
„Boje su tako žive“, konačno izusti Boris, pa se svi slažu klimanjem glave. Namah deluju kao da su i sami kritičari.
U makedonskom salonu sve ih fasciniraju rozete od drveta, filigranski izrezbarene rukom naivnog umetnika i možda nalik postupcima u upravljanju kompjuterima. U hrvatskoj sali pažnju mami zidna slika, ili freska dinarskog krajolika, remek delo Otona Glihe.
Možda da osvetli i značaj ženskog rukopisa, kustos pogled grupe usmerava na suptilni rad Jagode Buić, majstorice u izradi tapiserija. Želevši da potcrta njen umetnički autoritet, sugeriše da je „potraže na internetu“ gde će naći silesiju načina da vunene niti izađu u prostor svojim čudnim prepletima.
U salonu BiH je za mladiće glavna atrakcija pano sa logotipom Vlade Republike Srbije. Pred njim se rukuju i fotografišu, što im je iz medija mnogo bliže od umetničkog stvaralaštva.
Navedeno bi možda iskakalo iz teme projekta, da kustos ne naglašava da i današnja vlast, srećom, ispoljava zanimanje za etapu u istoriji kad su naši stvaraoci bili među prvima u svetu. Stoga se sve pohabano od upotrebe, oštećeno zubom vremena polako restaurira, kako kustos ističe. Zato je namera da se u skoroj budućnosti u bosanskohercegovački salon vrati originalni luster, i sto i tepih, mamac za mladiće da opet dođu ovde i provere njegove reči.
Red je na salon Srbije, najveći usled činjenice da je ova republika teriterijalno pretezala nad ostalima. „Zašto u ovoj sali ima tri tepiha“, vrsta je trik pitanja. „Zato što Srbija ima dve pokrajine“, brzo se seti neko iz kamerne publike.
A zašto je vojvođanski najzanimljiviji, premda su svima predložak bile slike Lazara Vukajlije i svi satkani od više desetina hiljada čvorova po kvadratnom metru? „Jer je najravniji“, šala jednog od mladića pokazuje da je relaksacija u grupi uveliko nastupila.
Zbilja je da su predstavljeni motivi na tepihu, divlje svinje prema kojima su uperena koplja, preuzeti sa srpskih istorijskih zastava pod kojima je početkom XX veka vožd Krađorđe poveo srpski narod u konačno oslobođenje od Turaka Osmanlija. Srbi iz Vojvodine pružili su tada značajnu materijalnu i svaku drugu pomoć, otuda je predstavljeni motiv sećanje na ulogu Srba iz Vojvodine u tom velikom istorijskom događaju.
„A zašto je predstavljen Dubrovnik u srpskom salonu na slici velikog slikara Predraga Peđe Milosavljevića“, kustos ne popušta. Sad se mreškaju čela mladića, možda i naslućujući odgovor – ovaj grad na Jadranu bio je trgovački i kulturni centar Srbije u vreme cara Dušana.
Salom Jugoslavije dominira gigantski luster, svojevremeno (a možda i danas) najveći na svetu. Težak devet tona, prečnika 18 metara, sa oko 2.600 sijalica, i kupolom koja propušta dnevno svetlo. Ono za sunčanih dana obasjava Kongresnu dvoranu, koja na prijemima ugosti i do 1.500 gostiju.
U najvećoj dvorani ima još simbola napretka u vidu zidnih kompozicija što spadaju u najznačajnija dela u Palati i generalno jugoslovenskoj umetnosti tog doba, Put u kosmos Petra Lubarde, Svečano-putevima nove Jugoslavije Lazara Vukajlije i Stvaranje nove Jugoslavije Mladena Srbinovića. Koncentacija posmatrača ipak je ujedinjena u pravcu lustera, nesagledivog okom kamere.
Put u kosmos, Petar Lubarda
Bliži se kraj vanredno produženom obilasku, a valja osmotriti i dela po foajeima. Mladiće intrigira slika Đorđa Andrejevića Kuna, sa kolonom partizana, kad već ne mogu da uđu u Titov kabinet, danas radno mesto predsednika Srbije. A njima privlačnijeg zbog političke vrste moći kojim ih savremenost hrani.
Đorđe Andrejević Kun u Palati Srbija
Ali, da je među njima bar jedna devojka, sigurno bi se osvrnula na emotivnije tonove, pa i na tapiseriju Prinošenje žrtve Milice Zorić. I to ne samo zbog originalnih delova nošnje prišivenih za tkanje (što je svojevremeno izazvalo maltene skandal zbog navodnog skrnavljenja starina, premda su one na taj način ostale sačuvane, kako kustos napominje), već i očiju postavljenih vertikalno. Takav artificijelni pogled prodorniji je od prirodnog i duboko se urezuje u svest posmatrača, a naročito posmatračica, rečeno rodno osetljivim jezikom, preciznijim u ovom slučaju.
Iako maltene dva sata nisu dovoljna da se naši IT-evci sasvim opuste, došao je trenutak za zaključke. Oni ih iznose u vidu pitanja - da li je ikad iko izračunao ukupnu vrednost kolekcije. Podatak ne bi bio sasvim verodostojan zbog razlike između našeg i svetskog tržišta umetnina, odgovara kustos.
Jer, nekad su umetnici uspevali da se vinu u internacionalne visine, zaista prestižne, pa da Petar Lubarda 1954. na Bijenalu u Sao Paolu osvoji nagradu u konkurenciji sa Pablom Pikasom, Salvadorom Dalijem i Henri Murom. Njegov Put u kosmos u Salonu Jugoslavija i dalje uspešno komunicira sa zvezdama iz svemira, ali i iz ovozemaljske umetničke hijerarhije.
„Lubarda je bio neverovatan, i tačno znao je koja je njegova misija u umetnosti i životu, što je važno ne samo za jednog umetnika već svakog čoveka, da pronađe svoje tačno mesto na svetu... Imajte to na umu dok se pitate šta je vaš cilj i koji je životni put pred vama. Osluškujte sebe, svoje inspiracije, razvijajte talente poštujući iskrene potrebe sopstvene duše“, bile su završne reči kustosa.
Noć je već prekrila metropolu u trenutku našeg izlaska iz Palate Federacije. Stoga neposredni utisci mladića nisu mogli biti snimljeni, što im ostavlja vremena da ih poslažu u fajlove lične memorije. Oni će tu ostati da rovare, što je i priroda prave umetnosti s kojom Kaleidoskop media želi da upozna mladu publiku.
Još jedna privilegija, u opisu projekta Iz drugog ugla, jeste ohrabrivanje mladeži da pita sve što je zanima i što ne shvata iz domena savremenog arta. Tako okuraženim, sva će im vrata biti otvorena, pa i ona u svet umetničkih metafora, sve zakukuljenijih što su bliže savremenim značenjima.
Epilog ove posete može biti i pragmatičan, ako se Boris, Matija, Petar, Vasilije i Velimir shodno budućoj profesiji odluče da naprave sajt za umetničku kolekciju Palate Srbije. To bi bio bukvar domaće umetnosti, i to savremene sa mnogo aspekata, ali i jedan od načina da se ona približi mladima.
Naša preporuka je da, ako se toga late, konfigurišu segment za pitanja i odgovore, bez kojih nema pravog upoznavanja. Jer, kako rekosmo u uvodnom tekstu, nad vizuelnom lepotom preteže duhovna, kako kod neke osobe, tako i artefakata.
Tekst je deo projekta “Iz drugog ugla” koji je sufinansiran iz Budžeta Republike Srbije - Ministarstva kulture i informisanja. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.
Kulturni centar Kaleidoskop i magazin Kaleidoskop media u 2021. godini predstavljaju projekat "Iz drugog ugla”. Reportaže, analize, istraživanja i video prilozi, koje ćemo emitovati tokom novembra i decembra, su deo projekta sa ciljem da se kroz originalan medijski pristup približe kolekcije savremene umetnosti mladim ljudima, a koji su stavljeni u ulogu kritičara. Preuzimanjem ove uloge, predstavnici mladih od 15 do 25 godina daju primer aktivnog učešća u kulturnim programima, sa ciljem detabuizacije kreativnog čina i postizanja dubljeg razumevanja modernog i savremenog stvaralaštva kroz neformalnu diskusiju.
Saradnici na projektu "Iz drugog ugla":
Gordana Tadić, glavna urednica, novinarka, snimateljka
Dragana Nikoletić, novinarka
Sonja Kamenković, snimateljka, montažerka
Milica Piletić, montažerka
Luka Novaković, fotografija
PROČITAJTE I:
SAVREMENA UMETNOST: RADOZNALI, NAPRED!
ART MARKET ⇒ OTVOREN POZIV STVARAOCIMA!
Svi sadržaji na portalu magazina Kaleidoskop media su besplatni, a sajt se finansira isključivo donacijama čitalaca i prijatelja.
Podržite rad našeg magazina OVDE
Komentari