Piše: Dragana Nikoletić
Jovan Ćirilov je bio od onih poznatih „faca“ koje prirodno poželimo da pozdravimo na ulici. Skroman, kao da nije svet proputovao uzduž i popreko, imao toliko znanja i obrazovanja... toliko zasluga u kulturi. Bio je sasvim običan na prvi pogled, a iznutra pravi „kaleidoskop“. Savršeni sklop raznobojnih ideja.
To najbolje zna Zoran Jovanović, pozorišni reditelj, glava jedinog romskog teatra na Balkanu Suno e Rromengo (nažalost, ugašenog), koji je nasledio Ćirilova. Zato što se o njemu brinuo tokom bolesti, Jovan mu je ostavio stan u Bulevaru kralja Aleksandra, autorska prava i veći deo od 7-8.000 knjiga. Narodnoj biblioteci Srbije, Ćirilov je zaveštao sva izdanja koja nije posedovala. Ispostavilo se, nakon temeljnog pretresa, čak 660 naslova.
Službenici Biblioteke danima su dolazili, listali, razvrstavali, prebirali, sa strašću i posvećenošću, svojstvenim i Ćirilovu. Nasleđe naroda stavili su u kutije i odneli ih, smanjivši kamaru (kakav blasfemičan izraz!) za svega desetinu.
„Tako je ispunjena poslednja želja Jovana Ćirilova, da njegove knjige budu čuvane u najvećoj riznici u Srbiji“, značajno kaže Jovanović.
Stan gde se još oseća Ćirilovljevo prisustvo, govori koliko su za njega statusni simboli bili trivijalni. Slično kao i kupiti novo odelo. „Svaki zarađeni dinar, trošio je na knjige, s puta bi donosio pune kofere raznih naslova“, objašnjava Zoran, zaronjen u preostalu hrpu rečnika, enciklopedija, monografija, beletristike...
Među njima je i prvo Jovanovo delo „Laste“, zbirka nikad objavljenih pesama. Zrele i poučne stihove skupio je i ukoričio njegov nastavnik, očaran talentom tada desetogodišnjaka. Iskucane na finom papiru, danas su vrsta relikvije. Zato Zoran kani da ih baš takve konačno objavi, i pridoda spisku publikacija Ćirilova. Što romana, što eseja, antologija, prevoda...
Za života poznatog dramaturga, sve te knjige bile su poređane u dva reda kućne biblioteke, sa po dva paralelna niza različitih izdanja. Sistematizovana po unutrašnjem Jovanovom redu, posetiocu nedokučivom.
Odlično se snalazio u njihovom mnoštvu dok se i sam, pun obaveza, „organizovao na kartončićima“. Sitno ispisani redovi, drugom jedva čitljivi, bili su mu detaljni mesečni rasporedi. Koliko je Ćirilov bio pouzdan, zna i svaki novinar, pa se i ta vrsta podsetnika preporučuje.
Intimno, Ćirilov je bio još sistematičniji i dosledniji u tvorenju (duševne) harmonije: kad bi ga neko povredio, uvredio, uvek se bez reči povlačio. A onda seo za kompjuter i do detalja razradio šta bi mu, zapravo, odgovorio. Da ovo nije smatrao nepristojnim.
Onda bi replike odštampao, presavio tabak, uz konstataciju – e, sad smo mirni. I nikad se nije okretao za „bagovima“ prošlosti, niti ih širio u etar. Na žalost „kulturne“ čaršije, ovi spisi neće biti ni deo legata koji Zoran namerava da formira u znak sećanja na Ćirilova. Tu im nije mesto, jer bi pogrešno predstavili Jovana.
Ali će zato svetlost dana da ugledaju ljubavna pisma upućena njegovoj budućoj supruzi Maji Marković. Do tad možemo samo da pretpostavimo njegove verbalne sposobnosti zavođenja. Bazirane na raznim literarnim uzorima i finom sklopu duševnih osobina.
Zoran priča i o drugim veštinama Ćirilova, široj javnosti manje poznatim. Recimo, budući dramaturg je glumio u okviru pozorišne grupe Sokolskog doma u rodnoj Kikindi. Tad je još bio Jovica, kako su mu tepali. Zarad uverljivosti na sceni, tu je zapalio prvu i poslednju cigaretu u životu. A iz publike tražio upaljač, budući nepušač. Instinktivno je osetio principe novog teatra i promovisao danas popularnu interakciju.
Sigurno je mladi Ćirilov dosta toga već znao iz knjiga. One su ga i načinile jednim od najboljih poznavaoca pozorišta na ovim prostorima. A, sudeći po uvažavanju direktora evropskih i svetskih teatara, bio je priznat i mnogo šire. Kada bi putovao da bira predstave za BITEF (koga je i suosnovao sa Mirom Trailović), po njega bi na aerodrom uvek stizao auto ili ga lično dočekivao ambasador. „Jovan tome nije pridavao značaja, kao ni sebi, smatrajući galantni gest – uobičajenom procedurom“, još jedan je dokaz njegove skromnosti.
Slobodno vreme u tim prilikama, nikad duže od par sati, provodio je po knjižarama. Kad je gledao predstave, uvek je bio rad da čuje i tuđe mišljenje. Onda bi ukrštao opažanja. Ako bi njemu lično nešto jako prionulo za um i srce, ne bi se izjašnjavao do sledećeg dana, a onda prokomentarisao šturo „dobar komad“.
U slučaju lošeg utiska, samo bi vrlo bliskom poveravao zamerke, nikad ih javno ne iznoseći. Uz sve lične visoke standarde, nije bio isključiv, pa je često birao nešto što bi nekom drugom bilo prijemčivije nego njemu. „Toliko je bio širok“, objašnjava Zoran zašto je pozorišni festival u vreme dok ga je Jovan selektovao, bio tako dobar i raznolik.
Slično će biti, nadamo se, i za mandata Ivana Medenice, koga je Jovan priželjkivao za svog selektorskog naslednika, kako primećuje Zoran. Ćirilov je cenio što mnogo mlađi Medenica nepokolebljivo brani svoje stavove, često različite od njegovih pogleda.
Međutim, nešto će upravo Zoran da učini protivno Jovanovoj volji i ljubomornom odnosu prema knjigama. On je namerio da ih „oslobodi iz zatvora“, ponukan jednom rečenicom glumice Rade Đuričin. Da je knjiga jedino vredna kada se čita! Zoran će i ostatak knjiškog blaga da prepiše legatu.
Sećanje je krhko, pa mu legati dođu kao dodatno memorijsko sredstvo. Da nam Jovan Ćirilov još dugo živi kroz svoju umnu zaostavštinu.
Pročitajte još:
Damir Vijuk, sećanje i stvaralaštvo
Komentari