…i kad sve se desi i prođe…
Bio sam pri kraju srednje škole, bio je neki petak ili subota, stajao sam tako na vratima te kafane i trudio se da sakrijem vlastitu zabezeknutost. Za najbližim stolom sedela su dva-tri momka, znao sam ih iz grada, bili su nekih desetak ili petnaest godina stariji od mene, nisam ih lično poznavao, ali sam ih viđao tu i tamo, po koncertima i pabovima, po prolazima i parkovima gde ljudi traže skrovišta da piju ili duvaju, ljube se ili isplaču. Jedan od njih – masnokoso-dugokos, umereno brkat i bradat, skriven ispod velike karirane košulje, sav ozračen kišovitim Sijetlom – držao je akustičnu gitaru i razgalao A-mol.
Nisam se zabezeknuo zbog same te slike, u toj kafani se relativno često dešavalo da se neko dohvati gitare – jednom sam to i sam uradio, drndao trzalicom po žicama i srednjoškolskim glasom pevao Džonijeve Filigranske pločnike, naročito sugestivno i glasno izgovaravši onaj grobnica za Borisa, čovječe stih, sav u nadi da će me neko ugledati i upamtiti tako pametnog, tako sklonog književnim referencama, tako načitanog, tako naslušanog, tako nagledanog i, naposletku, tako nesigurnog u svet u oko sebe i sebe u njemu. Stajao sam na tim vratima, momak je svirao onaj tugaljivi akord, a onda mu se iz grla prolomiše stihovi Kad zaboraviš juuulii i kad sve se desi i prođe, tada bih da te sretneeem.
Naravno da sam odmah prepoznao Bijelo dugme i naravno da sam napravio neku ironično-zgađenu grimasu kakva i pristoji mladom alternativcu koji se mršti na taj seljački/narodnjački/pastirski rokenrol. I naravno da sam tada i od samog sebe – a kamoli od drugih! - skrivao činjenicu da sam svega nekoliko godina ranije na levom džepu svoje teksas košulje nosio - kao neku improvizovanu vrstu bedža - ušiveno veliko, belo dugme.
Danas, jasniji su mi ti momci koji su me te noći iznenadili ljubavlju ka pesmi koja iskače iz onoga što bi trebalo da slušaju ljudi poput nas. Naprosto, vremenom naučiš da živiš sa svojim ukusom. Sve se desi i prođe, na pokretnoj traci života izređaju se svi mogući supkulturni obrasci u koje zdušno uskačeš i onda iz njih još zdušnije iskačeš, te se na kraju od svega toga naprosto umoriš i odlučiš da prihvatiš samog sebe.
Volt Vitmen bi rekao “protivrečen sebi, sadržim mnoštvo”, a ja tome ne bih mogao ništa da dodam osim jedne puke konstatcije – posle sati i dana, meseci i godina provedenih u slušanju muzike, posle glasnog loženja i tihe ljubavi za madchesterske alternativce i detroitske proto-pankere, posle ekspedicija na kontinentima Dylan i Wu Tang Clan, posle osvajanja planeta Tindersticks i Sonic Youth, posle slušalačkih posestrimljenja sa Patti Smith i PJ Harvey, posle svega toga, ipak moram priznati da se i dalje jedan od mojih najomiljenijih bendova zove Bijelo dugme.
…očekuju da kažem uvijek nešto o suštini, o tome nije reko ni Aristotel bog zna šta, pa smo živi, ha…
Najvažnija stvar koju sam slušajući Bijelo dugme naučio o rokenrolu i umetnosti – a bogami i o životu uopšte – upravo je da je jedna od najpogubnijih stvari koju čovek može sebi dozvoliti ta da se shvati preozbiljno. Zapravo, u jednom intervju Goran Bregović je sam postavio neku vrstu autoironičnog manifestnog slogana svog benda, a i čitave svoje muzičke karijere – u životu je uglavnom bolje biti srećan nego pametan.
Dugme je, uprkos mnogim svojim jako ozbiljnim pesmama, od samog starta gajilo jedan zajebantski odnos prema stvarnosti koji je, ako se mene pita, najzgodniji kada se bavite ipak, na mnogo načina, ograničenom trominutnom formom rokenrol pesme. To, naravno, ne znači da je u rok pesmama potrebno stalno biti anegdotalno raspoloženi pričač viceva, niti da se mnoge izrazito mračne i teške teme ne mogu obraditi u rok pesmi – uostalom, zar Bruce Springsteen ne kaže lepo we learned more from a three minute record than we ever learned in school. Nije, dakle, stvar u pukom tematskom ili atmosferskom okviru koji zauzimaju Dugmetove pesme, njihova čar je u jednoj sveobuhvatnoj diskurzivnoj labavosti. Stvar je u tome da mudri autori shvataju da, sve i kada bi to iz ma kog suludog razloga želeli, ne mogu biti sve vreme pametni i da bi se, u tim pokušajima, pre ili kasnije, žestoko zakucali u zid pretencioznosti.
A Goran Bregović je, ipak, neosporno mudar autor – recimo, on je autor koji kada sklapa jednu erotski moćnu rok pesmu kao što je “Meni se ne spava” u roku od petnaest sekundi uspe da stigne od izrazitog nežnog iznošenja jedne romantične slike u kojoj “miriše sneg” do đilkoškog poziva na seks sročenog u onom besmtrnom (i pozajmljenom) stihu “dođi mi doveče, ne budi goveče”. Dugme se sve vreme, rasterećeno i lucidno, kretalo u jednom fleksibilnom prostoru, istovremeno se naslanjajući na Branka Miljkovića i sevdalinke, Led Zeppelin i U2, Miroslava Ilića i Selindžera, revolucionarne pesme i raznorazne upotrebe duvača.
Dok su se drugi upinjali da, eskapistički otuđeno od stvarnosti, ljudima pruže električni orgazam, Dugme je publici pružalo jedan pravi pravcati eklektični orgazam. Orgazam sasvim po meri, uostalom, reči one jedne stare pesme - i kad malo bolje razmislim, sasvim je svejedno, ko u kojem vozu sjedi, putovanje je divna stvar, pa kako ko voli. Mnogi su, opšte je to mesto koje se mora spomenuti u ovakvom tekstu, tokom godina optuživali Bregovića da je u tim svojim vožnjama stvaralačkim vozovima prečesto podražavao/plagirao druge autore, a ja, na ovom mestu, na te optužbe mogu samo pozvati advokata Džima Džarmuša koji je jednom prilikom rekao sledeće “Ništa nije originalno. Kradite sa svih mesta koja vas inspirišu ili koja vam rasplamsavaju maštu. Kradite iz starih filmova, novih filmova, muzike, knjiga, slika, fotografija, pesama, snova, slučajnih razgovora, arhitekture, mostova, saobraćajnih znakova, drveća, oblaka, vode, svetla i senki. Kradite samo one stvari koje vas se direktno tiču i koje su vam važne. Ako budete ovako radili, vaše delo (i vaša krađa) biće autentični. Autentičnost se ne može proceniti, originalnost uistinu ne postoji. I nemojte se opterećivati time da skrivate vašu krađu – slavite je ako vam se slavi! U svakom slučaju, uvek se setite kako je Godar govorio – nije stvar u tome odakle stvari uzimate, već kuda stvari vodite.”
...jer to je, mala moja, rokenrol - cdo gje mund te jete roken-roll…
Upravo je ta, suštinski, vrlo postmodernistička diskurzivna labavost u Dugmetovom izrazu ono što im je omogućilo da budu angažovan bend na mnogo različitih nivoa – upravo je ta hrabrost da se žonglira različitim stilovima i okvirima ono što je stvaralo procepe i proširenja u kojima su se mogli taložiti značenja koja su drugim, pravovernijim i linearnijim bendovima, naprosto bila nedostupna. Pre svega, najvažnija tačka u njihovom angažmanu – a zbog koje i dan-danas mnoge urbane glave, beogradske, zagrebačke i razne druge, frkću na pomen ove grupe – upravo je to što je Dugme rokenrol približilo tzv. običnom čoveku i rokenrol predstavilo kao emancipatorski prostor širi od elitističke zabave napredne omladine koja tavori u duboko provincijalnom grču koji ih tera da s prezirom posmatraju svet oko sebe dok obitavaju u izmaštanim Njujorcima i Londonima.
Dugme se, kada se sredinom sedamdesetih pojavilo, obratilo toj ogromnoj grupi ljudi koja je živela i dalje razapeta između sela i grada, tim prvim ili drugim gradskim generacijama koje su u svojim životima duboko i dalje osećale onaj pastirski šmek koji je Dugme tako briljantno implementiralo u svoju muziku. Dvostruk je to bio proces – narodu se približio rokenrol, a i rokenrol narodu, zato tako dobro stoje jedne pored drugih i pripovesti o tome kako je slatko curu ljubit tajno i o tome kako je izgledala malo čudno u kaputu žutom krojenom bez veze, zato tako dobro zajedno fukncionišu i nesretnik koji pati evo deset dana sve zbog cure svog jarana i čovjek bez snage da krene još jednom.
Teško je tu jasno povuću demarkacionu liniju, u zvuku ranog Dugmeta su se u isto vreme čuli i blejanje ovaca i brundanje automobila, baš kao što se i u životu samom nekako čuje sve vreme i jedno i drugo. Bekrija iz njihove pesme – onaj što je imo kuću, nema je, imo zemlju, prodo je, svo imanje prokocko, pa šta, bio mu ćejf! – autentični je bekrija koji nastanjuje i pesme Tome Zdravkovića (samo što, eto, osim narodnjaka, ovaj voli da sluša i grupu The Sweet) i hiljadama je svetlosnih godina udaljen od beskrvnih pijanaca o kojima, recimo, peva Dado Topić dok pretenciozno i prvoloptaški (kvazi)citira Džeka Londona na prvom albumu grupe Time.
To nemanje problema da se muzikom komunicira sa različitim (i tobože nepremostivo distanciranim) društvenim grupama, to suštinsko shvatanje rokenrola kao narodne muzike upravo je ono što je i poznom Dugmetu omogućilo da napravi neke od najvažnijih angažovanih poteza u našem rokenrolu – od objavljivanje jedine domaće rokenrol pesme na albanskom jeziku u doba već duboke kosovske političke krize (“Mislio sam da poslije toliko godina koliko živimo zajedno s Albancima ne bi bilo loše da naučimo bar nekoliko njihovih riječi” – Goran Bregović) pa do jednog pomalo naivnog, ali suštinski plemenitog upozorenja da će oni koji ne slušaju jugoslovensku pjesmu slušati postjugoslovensku, nacionalističku i kapitalističku, oluju.
…ona spava, luduje mjesec…
Ipak, koliko neki bend volite ne shvatate samo onda kada se trudite da razborito analizirate njihov uticaj na stvarnost društva u kom živite. Koliko volite neki bend shvatite i onda kada uvidite kako su oni svojim pesmama i svojim slikama obogatili vaše vlastito shvatanje sveta, vašu vlastitu imaginaciju – shvatite to kada vidite da su njihove pesme, zvuci i stihovi, postali neki unutarnji album sa slikama za kojim posežemo kada život treba razumeti i opisati.
Meni se to, recimo, desilo jedne noći pre nekih četiri ili pet godina. Radio sam do kasno, borio se sa strašnim aždajama dedlajnskim, po stoti put menjao sitnice u tekstu, vrteo se u radnoj stolici, panično otvarao i zatvarao knjige, u njima tražio rečenice čijim bih prepričavanjem nekako uspeo da ispunim traženi broj karaktera za tekst koji sam dugovao – već sam vam priznao da nemam ništa protiv intelektuanog mažnjavanja! – te sam se, ipak, nekako, uz jezive porođajne muke, dokopao kraja teksta.
Ugasio sam svetla i kompjuter, skinuo sa sebe konačno farmerke i uleteo u krevet, sklupčavši se pored svoje tadašnje devojke. Svetlost se stidljivo probijala kroz spuštene roletne, ona je blago otvorenih usta ravnomerno disala u savršenoj harmoniji sa noćnim šuštanjem cevi i tihim brujanjem frižidera. Sedeo sam pored nje i gledao je, bez ikakve svesti o širim životnim pričama, bez ikakve svest o konceptualnim uređenjima naših svakodnevica, samo sam sedeo na tom krevetu, pokušavajući da ignorišem činjenicu da postoji neki svet izvan njega.
Ipak, stari dobri svet, taj opaki stari seronja, nije se tako lako dao i, kroz moje vlastite mislili, podsećao me je na svoje postojanje - kroz glavu mi je proleteo onaj stari Waitsov stih you’re innocent when you dream, kroz glavu mi je protutnjao i onaj Štulićev uživam dugo, gledam je kradom, kroz glavu mi je protutnjalo i da sam, jebiga, pomalo gladan, kroz glavu mi je protutnjalo i pitanje da li ćemo i za dvadeset godina ležati ovako u krevetu ili će to već kroz tri meseca biti nemoguće.
Svašta mi je prolazilo kroz glavu, ali ništa toliko intezivno kao stihovi iz stare pesme Bijelog dugmeta – ona spava, luduje mjesec, ona spava i smiješi se. Nisam religiozan, dapače, vrlo sam daleko od bilo čega sličnog, ali sam tu noć sebi mrmljao u bradu te patetično slatke stihove – bože, čuvaj mi ovo pile, ovu mrvu zlata i svile. Ležao sam u krevetu, ležao sam u svom životu koga je, makar jednim malim delom – jednom mrvom – bojilo i Bijelo dugme. Ležao sam u krevetu, a svetlost u stanu se polagano menjala. Počinjao je novi dan.
...tanka je linija što spaja i razdvaja…
Naravno da priča o Bijelom dugmetu nije tako crno-bela. Naravno da imaju i lošijih pesama ili albuma (mada ni izbliza onoliko koliko im se to spočitava). Naravno da im i nije trebao (onakav) niz koncerata 2005. godine – bend tog renomea ne može sebi da dozvoli tu vrstu neusviranosti i tehnički katastrofalnih uslova za svirku. Naravno da se može i ciničnije analizirati Bregovićev pomalo kalkulantski talenat da se nađe uvek u pravom mestu na pravo vreme. Naravno da i mene nervira kada Bregović - čovek koji povremeno daje briljantno lucidne izjave, gotovo na tragu južnoameričke teologije oslobođenja, o tome kako je levičar kao što bi, uostalom, i sam Isus Hrist bio levičar da je među nama danas - u nekom sledećem budalastom intervjuu govori o tome kako podržava reforme Aleksandra Vučića. Naravno da se hiljadu nijansi i slojeva ovoj priči mogu doneti.
Međutim, potpuno sam siguran u to da ću, evo, za nekoliko dana biti u Areni na koncertu ove nove, trubačko-tamburaške reinkarnacije Bijelog dugmeta. Na većinu koncerata čovek ide da bi ih gledao. Ja na ovaj koncert idem da žmurim. Idem da žmurim i da pustim svojim filmovima da se još jednom, po ko zna koji put, odvrte. Da ih odvrte pesme koje su jednim – možda malim, ali ipak prisutnim – delom zaslužne što sam danas postao čovek kakav jesam. Što je, naravno, stvar koja sa sobom nosi i dobre i loše strane, to moje bivanje čovekom.
Ali, šta da se radi, valja nam živeti. I dalje hodati kroz ovu šumu tajnih veza.
Pročitajte još:
Bojan Marjanović: Noć u kojoj Koen nije dobio Nobela
Komentari