Književnost
književnost/25.10.2016.

Marko Tomaš: Tuga kao oružje

književnost
  • Milena Goševski
  • Milena Goševski
  • Milena Goševski
Autor fotografije:
Piše: Jelena Pavlović

Маrko Tomaš, senzibilni pesnik, omiljen u svim republikama nekadašnje zajedničke zemlje objavio je novu pesničku knjigu „Regata papirnih brodova“ u izdanju izdavačke kuće LOM, nakon zbirke poezije „Crni molitvenik“(2015) i antologije poezije „Varanje smrti“, koja se sastoji iz šest pesničkih knjiga (2014).

Susret sa beogradskom publikom očekuje ga 30. oktobra u Poletu, u Cetinjskoj, gde će biti održana promocija nove knjige, a istog dana Marko će biti na LOM-ovom štandu beogradskog Sajma. U razgovoru za Kaleidoskop Marko izražava nadu da će njegova knjiga biti nalik nestašnom detetu i da će sama pronaći svoj put i odlutati ka sobama ljudi kojima tako mrzovoljan prijatelj može poslužiti kao uteha.

Kako je nastajala „Regata papirnih brodova“?

Nema tu ničega uzbudljivog. Posrijedi je čisti klišej. Tip koji se zajebao u izboru zanata nema druge nego da sjedi i piše. Radi to noću. U tom prostranstvu očišćenom od raznih energija koje na ljudskim nogama danju tumaraju gradom. Ima ideju o kratkoj zbirci stihova. Prebire prstima po tipkovnici. Piše. Nekad mu to ne polazi za rukom, stvari ne idu kako je zamislio pa se cijela stvar razvlači na period od skoro dvije godine. Tip napušta tu zbirku, putuje, radi druge poslove i onda joj se vraća kao što se gastarbajter vraća rodnom gradu.

U kakvom si odnosu sa svojom novom zbirkom?

Volim o sebi misliti kao o jednoj od nedovoljno istraženih ideja. Mene određuje moj odnos spram ideja, stvari, ljudi. A on se mijenja. Ova će zbirka za mene biti još jedan korak u mojoj osobnoj pustolovini istraživanja stvari koje smatram bitnima za ljudski opstanak.

Jesu li vetrovi povoljni na tvojoj „Regati“? Kakve se sve jedrilice  tu mogu videti?

Redom su to krhke i prilično nevješto sklepane konstrukcije, ali ih neko ludilo nagoni da se natječu s drugim takvim konstrukcijama u utrci koja za kraj ima jedinu postojeću izvjesnost.

Da li je bilo teško izraditi papirne brodove i pustiti ih niz vodu?

Kada sam napisao zadnju pjesmu za ovu zbirku i sve posložio pokušao sam se prisjetiti kako smo ono kao klinci izrađivali papirne brodove. Uzeo sam list papira i nikako mi nije polazilo za rukom složiti onaj najjednostavniji dječji papirni brodić, ne govorimo, dakle, o nekim posebnim origami tehnikama. Brod sam sastavio kad je već i papir koji sam mučio, presavijajući ga, pomislio na samoubojstvo i to uz pomoć youtube tutoriala. Ne znam zašto sam uopće to krenuo raditi, ali istjerao sam to do kraja. Taj konkretni brodić nisam pustio niz vodu... Paprini brod je čovjek sa svim svojim emotivnim prtljagom, krhka jedna stvar, unaprijed osuđena na propast, ali se ipak pokušava natjecati s drugim, istim takvim brodicama.

I Rabindranat Tagore u jednoj svojoj pesmi niz reku pušta „poneki mali papirnati brod“, a kad „počne noć, zakrili rukom lice i sniva kako svi brodovi plove nekuda put dalekih zvezda“.

Bojim se da moje pjesme u usporedbi s ovom pjesmom boluju od nedostatka kućnog odgoja i pate zbog nemara svog tvorca. Noć za mene nije samo vrijeme, već i prostor u kojem nalazim više mira i koncentracije za svoje sumanute i, u pravilu, djetinjaste nakane.

Da li je nova zbirka konceptualno čvrsta i precizna?

Volim si utvarati da jeste. Simbolički registar sam prilično ograničio. Pokušao sam time prikazati borbu za održanje vjere i otuda namjerna repeticija određenih simbola i metafora. Sve se odvija u skučenom prostoru i vremenu, u jednoj jedinoj noći u kojoj si, kako se to kaže, lirski subjekt trudi samom sebi objasniti određene stvari.

Donekle si definisao ljubav kada o njoj govoriš kao o ropstvu i diktaturi, kao o hanibalizmu emocija. Kako kažeš, "perverzija je da u tome uživaš". Da li će biti ikada moguće da pisanjem dođeš do odgovora na pitanja o ljubavi koja te kroz poeziju zaokupljaju i da dopreš do istinskog značenja te reči?

Mislim da ne postoji samo jedan odgovor na bilo koje pitanje o ljudskim idealima. Znaš, i ljubav je politički ideal prvog reda. Kada govorimo o ljubavi, govorimo o jednoj od nekolicine vječnih i plemenitih ideja koje oduvijek zaokupljaju ljude. Ideali su tu da zauvijek idemo za njima pokušavajući ih odgonetnuti. Bez toga bi čovjek bio potpuno izgubljen. O ljubavi i slobodi, o bogu znamo jako malo, a toliko je toga posvećeno tim idejama. Cijela je ova zbirka zapravo pokušaj da lociram te ideje u današnjem političkom, društvenom kontekstu. Bitno je da nam ti ideali ne nestanu s radara. Jako je bitno. Očuvanje tih ideala je zapravo pitanje osnovnog opstanka. A ja se pitam kakvo je njihovo mjesto i kako istraživati ljubav i slobodu u nasilnom svijetu u kojem smo orkuženi i vulgaliziranim, pervertiranim kopijama  nečega što je u osnovi trebalo biti plemenito.

Kako sebe doživljavaš u književnom smislu?

Ne doživljavam se. Nemam konkretnih ambicija. Nisam ih nikada imao. Ne pokušavam si priskrbiti određeno mjesto u društvu. Samo se trudim ostavljati što manje žrtava mojih ljudskih slabosti iza sebe. Pisanje je zanat koji sam odabrao za iznošenje mojih, znanstveno neutemeljenih istraživanja ljudske duše.

Da li ti zapravo pisanje pomaže da budeš "živ među tolikim smrtima?"

Pomaže u smislu da tu i tamo uspijevam doprijeti do nekih ljudi. I to mi služi kao potvrda da uopće postojim.

Na Glif-u, portalu za književnost i kulturu pišeš Dnevnik jednog teroriste. Kako se terorista oseća i da li mu pisanje dnevnika pomaže?

Terorista zapravo prilično dobro zabavlja sam sebe. On je zadnji pravi božji vojnik. To što se trudi živjeti načinom koji malo tko shvaća je već određeni vid terorizma, mala mina u temelju sustava.

"Koža ti je štavljena", kako kažeš,"u kafanskom dimu." Jesi li ti narodski pesnik i kakva čitalačka publika se okuplja oko tvoje poezije? Da li često otvaraš emocije na kafanskom stolu?

Moja publika je lijepa. Ima velike tople oči. To što mi katkad ukaže čast da živim svoj san i na par trenutaka postanem svećenik govori i da su to sve redom jako dobri prijatelji koji će istrpiti moje posebne potrebe kad sam već toliko daleko stigao da određena vrsta ljudi uz moje ime pokušava prišiti i neko zanimanje a onda uz to zanimanje i neki pridjev. Trudim se biti otvoren i iskren čovjek. Igram uglavnom s otvorenim kartama.

Jesi li pobedio strah od letenja i da li si u međuvremenu otkrio druge?

Zapravo sam otkrio da se nikada nisam plašio letenja. To je ionako bilo čudno za pilotskog potomka, jer i po maminoj i očevoj liniji obitelj čine piloti. Visine se, također, ne bojim. Bojim se, doduše, padanja, točnije moje mračne želje da se bacim u svaki ambis na koji naiđem. Stvar se na koncu svela na to da patim od klaustrofobije i da mi se ne dopadaju situacije u kojima ne mogu napustiti određeno mejsto kada ja to poželim.

Da li je sve samo zbog tuge i da li je i dalje grčevito braniš i u novoj zbirci?

Zbog tuge je, ali ima tu i puno drugih zločina. Slaba sam ja vojska, tugu, zapravo, ne branim, koristim je kao milosrdno i nježno oružje.

Pročitajte još:

Dragana G. Ivanović - Bez cenzure




Marko Tomaš 

"Marko Tomaš je samoubica

Marko Tomaš je nužno zlo

Marko Tomaš je paučina i pretežak kofer

Marka Tomaša možemo definirati kao pijanicu

A možemo ga zamisliti i kao žigola

Na nekom jeftinom mjestu poput Bulonjske šume

Okruženog kuratim ženama ili sisatim muškarcima kako je kome drago

Marko Tomaš kad vidi loptu odmah poleti da je šutne

Marko Tomaš je lažov

Laže do granice kad sam počne vjerovati u vlastite izmišljotine

Marko Tomaš smatra da je život puka konstrukcija sjećanja

I da su laž i istina jednake jer svi drugačije svjedočimo

Istom događaju koji se ionako nije ni dogodio

Jer se oko toga niko ne može dogovoriti

Marko Tomaš nikad ne razmišlja

Marko Tomaš obožava nebuloze

Marko Tomaš nadasve obožava živjeti

Putovati radovati se piti probati droge odlaziti u krevet s različitim ženama

Padati u euforiju skakati po sobi potpuno go sa zastavom u rukama

Marko Tomaš je opsjednut duhovima očinskih figura

Marko Tomaš je generalno opsjednut duhovima

Ali I rijekom pticama drvećem i voli posmatrati planine i voli plivati

Marko Tomaš tvrdi da pravila ne postoje

Marko Tomaš se plaši letenja

I pri polijetanju oblije ga hladan znoj i on poželi zaustaviti avion

Kako bi mogao napustiti tu bogohulnu napravu

Za Marka Tomaša mogli bismo reći da dolazi iz više mjesta

A zapravo je niotkuda i to ga ne opterećuje

Marko Tomaš je bahat

Marko Tomaš je arogantan

Marko Tomaš prezire pametovanje

Iako ponekad i sam se zanese i počne držati govor o

Dnevnoj politici sociologiji filozofiji

Marko Tomaš kad razmišlja o smrti

Uhvati se za glavu i panično počne hodati kroz sobu

Prestrašeno govoreći

O jebem ti o jebem ti svi ćemo umrijeti

Marko Tomaš je sam sebe ubjedio da je to sve zbog tuge."

Čitajte još:
Teofil Pančić   
Dragana Nikoletić
Mihailo Medenica   
Dragoljub Draža Petrović   
Milica Piletić
Ana Radmilović  

 






POVEZANE VESTI
button left button right
KATEGORIJA VESTI
button left button right

Komentari

Vaš komentar je uspešno prosleđen na odobravanje.
reklama box
reklama box
reklama box