Razgovarala: Gordana Tadić / Foto: Privatna arhiva
Roman za decu i mlade „Aurora borealis“, autorke Marijane Petrović Raić večeras će biti predstavljen u Biblioteci grada Beograda. Kroz uzbudljive avanture i nepredvidive događaje tinejdžera ova knjiga govori o srpsko – norveškom prijateljstvu. Kroz mizanscen mistične norveške prirode i same aurore (severna polarna svetlost) koja je i lajtmotiv romana, susreću se dva naroda, dve kulture i dva tradicije.
Marijana Petrović Raić, profesor likovne kulture, diplomirala je na Odseku za istoriju umetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Radila je kao profesor likovne kulture u VI beogradskoj gimnaziji, kao kustos i viši kustos za savremenu primenjenu umetnost u Muzeju primenjene umetnosti. Od 1996. godine njena ljubav prema umetnosti dobila je novi izražaj u pisanoj reči i književnosti kada počinje da radi tekstove iz istorije umetnosti u stručnim časopisima, dnevnim i periodičnim novinama, a potom i da piše romane za decu. 2006. godine osnovala je Studio Ars Nuovo/Ars Nuovo, za edukaciju i promociju iz oblasti opšte kulture i umetnosti, a od 2019. godine objavljuje priče i romane za mlade.
O romanu „Aurora borealis“ i ljubavi prema pisanoj reči razgovaram sa Marijanom Petrović Raić.
Pred čitaocima je Vaš roman „Aurora borealis“, koji kroz uzbudljive avanture tinejdžera u stvari govori o srpsko – norveškom prijateljstvu. Roman je nastavak romana za mlade „Potraga za crvenim kovčežićem“. Pisanje za mlade je poseban izazov. Odakle crpite inspiraciju za sadržajem koji se obraća mladoj publici?
Tema sva moja tri romana koja čine trilogiju: Tajna svetlost Sopoćana, Potraga za crvenim kovčežićem i Aurora Borealis, uvek je borba za iskreno i pouzdano prijateljstvo među mladima koje jača kroz međusobnu podršku u raznim avanturama kroz koje ih moja ideja vodi, kroz sva iskušenja i izazove kroz koje prolaze. Iznalaženje pravog puta ka iskrenom i nepokolebljivom drugarstvu. To je osnovna inspiracija sadržaja kojima se obraćam mladoj publici.
Ovo je vaša treća knjiga za decu i mlade. Da li je teško pisati za decu i koliko je to zahtevno ili zahtevnije nego za odrasle?
Za mene lično, pisati za mlade ne predstavlja poteškoću, već zahteva odgovornost. Mladi su danas i dalje ozbiljni čitaoci koji tragaju za autorima posebnih interesovanja i ideja koje bi oni mogli prepoznati kao njima zanimljive. Poruka koju nosi roman za mlade mora da bude jasna. Fabula mora da bude zanimljiva, imaginativna, inspirativna, pa i edukativna, sa ciljem da se mlad čitalac i kritički angažuje, jer je to put pozitivnog emocionalnog i intelektualnog sazrevanja. Za mlade nije teško pisati, ali jeste posebno odgovorno.
Na koji način su povezana ova tri romana s obzirom da je reč o trilogiji?
Trilogiju čine do sad objavljeni romani: Tajna svetlost Sopoćana, Potraga za crvenim kovčežićem i Aurora Borealis. Oni prate družinu mladih Novobeograđana predvođenih glavnom junakinjom, jakog i nepokolebljivog karaktera - devojčicom Milicom, Milica i njen krug prijatelja i rastu i sazrevaju tokom nastajanja triologije od proleća 2019. do leta 2022. Zajednička metafora mladosti u sva tri romana je SVETLOST, pa je tako mistična tajna svetlost Manastira Sopoćana, a na drugi način je to severna svetlost Aurora Borealis. Ta posebna SVETLOST je simbol prijateljstva, simbol ljubavi prema bližnjima, ali i prema domovini i njenoj uvek uzburkanoj istoriji sa kojom se upoznaju mladi ljudi, na kojima je da je dalje pišu.
Približite nam paralelu fenomena Aurore borealis i naslova Vašeg romana, koji je lajtmotiv Vaše knjige? Koja je nit koja ih povezuje?
AURORA Borealis ili severna svetlost, definiše se kao prirodni fenomen svetlosti koja se širi u pravcu istok-zapad u vrtlogu raznobojnih snopova svetlosti koje čine vizuelnu draperiju sačinjenu od spektralnih linija. „Svetlosna zavesa“ je usmerena u pravcu lokalnog magnetnog polja što navodi da je Aurora uslovljena Zemljinim magnetnim poljem. U našim prirodnim uslovima, duga je simbol koji posmatraču donosi ispunjenje želja. Aurora je u mom romanu metafora duge, ali mističnog severnog noćnog neba. Mojim junacima je njena mističnost pomogla ispunjenje želje da se stvori i održi prijateljstvo među mladima dva naroda.
Kako nastaju ideje za Vaše romane? Da li je ovo istinita priča?
Ideje u mojim romanima, nastaju potpuno spontano, u jednom dahu. Svaka ideja iziskuje dobru pripremu, pre svega osmišljavanje ideje, a potom i istraživanje. Moji romani su potpuna fikcija.
Vi ste diplomirana istoričarka umetnosti i pisac. Koliko Vam je ljubav prema oficijelnom zanimanju pomogla da vizuelnu lepotu pretočite u reči?
Uvek kroz sadržaje provejava faktor istorijskog umetničkog konteksta što sasvim ima korealaciju sa mojim osnovnim pozivom, s obzirom da sam istoričar umetnosti. Kroz avanture neoubzdanog ritma, junaci mog romana susreću se sa borbom za očuvanje kulturne baštine i njenog značaja i kada je u pitanju nacionalna baština (likovna, muzička, primenjena). Sama potreba da se mladi čitaoci upučuju na ovakve sadržaje, potiče od sadržaja mojih kurseva iz oblasti edukacije opšte kulture i umetnosti koji je sadržao moj Studio.
U romanu „Aurora borealis“ opisujete norveške gradove i prirodu veoma uverljivo i sa mnoštvom upečatljivih detalja. Kakva je Vaša konekcija sa tom divnom skandinavskom zemljom?
Interesovanje za ovu neobičnu zemlju, kao i celu Skandinaviju, postoji još od rane mladosti. Sve što sam napisala je rezultat izučavanja kulture, istorije i prirodnih lepota Norveške. Na osnovu ličnog interesovanja i izučavanja pomenutog, nastala je Aurora Borealis.
Kako mladi reaguju na Vaše romane koji su pisani za njih?
U čitavoj “poplavi” žanrova koji se bave tematikom vršnjačkog nasilja, problemima odrastanja i sazrevanja koje sa sobom nosi period adolescencije ili urbanom tematikom sa elementima naučne fantastike i horora, ja sam se opredelila za klasičan, dobro “oproban” žanr - pustolovni ili avanturistički roman u kome dominira dinamična priča puna obrta i zapleta, ali sa porukom koja pozitivno utiče na emocionalno i intelektualno sazrevanje mladog čitaoca. To je svakako odgovor za dobru interakciju.
I na kraju da se osvrnemo na aktuelne trendove veštačke inteligencije koja preti da munjevito preoblikuje i kulturne obrasce stvarane vekovima. Da li u njenom razvoju vidite opasnost po književnost i lepu pisanu reč, koja dolazi isključivo iz inspiracije i talenta živih ljudi?
Ne mislim da veštačka inteligencija predstavlja opasnost, ona je zavisna jer se razvija isključivo iz iskustva i znanja ljudi i kao takva ne može samostalno da opstane za sada, a zbog uticaja koji ima i koji će tek razviti na kvalitet misli ljudi, potrebno ju je i zadržati u tom zavisnom odnosu.
Razmišljajući dalje savremenim tehnologijama, pre svega o trendu da je danas život mladih u slobodno vreme uglavnom ispunjen virtuelnim aktivnostima, da većinu svog vremena provode na internetu, na elektronskim medijima, da se njihova komunikacija svodi na mogućnosti koje pruža IT tehnologija, da se komunikacija svodi na društvene mreže koje se svakim danom sve više šire i usložnjavaju, kao i da se sve više udaljavaju jedni od drugih u smislu nedostatka kvalitetnog neposrednog ličnog kontakta jer sve manje imaju vremena jedni za druge, sve su manje upućeni jedni na druge, prepoznajem opasnost od tekovina savremenog doba. Moji rukopisi nostalgično evociraju na vremena koja su iza nas, na vremena kada su odrasli, pa i deca imali više vremena za druženje, pa i ljubav. Moji romani pripovedaju na način da mladi čitaoci budu suočeni sa značajem negovanja prijateljstva kao retke prave vrednosti. Volim da verujem da moji romani imaju i neko lekovito dejstvo, kao i mogućnost da se na mah pobegne u bajkoviti svet.
PROČITAJTE I:
DANILO KIŠ NAJČITANIJI U 2022.
Svi sadržaji na portalu magazina Kaleidoskop media su besplatni, a sajt se finansira isključivo donacijama čitalaca i prijatelja.
Podržite rad našeg magazina OVDE
Komentari