Piše: Veran Mijatović Fidel
Kada se pomene tema žene kao junakinje u stripu, prvi lik koji svima padne na pamet, čak i onima koji nikad nisu čitali taj strip, jeste Modesti Blejz. Najveća strip heroina popularna je i danas iako strip ne izlazi od 2002, nakon skoro 40 godina manje-više kontinuiranog objavljivanja.
Strip je kao umetnost dugo bio isključivo muški zabran: autori su uglavnom bili muškarci, a i glavni junaci su uglavnom bili muški likovi. Naravno, uvek je bilo ženskih likova, ali su oni mahom imali dekorativnu ulogu i predstavljali objekat borbe između pozitivnog i negativnog junaka. Bilo je i ženskih glavnih likova, ali oni nisu baš uspevali da privuku preveliku pažnju i postanu popularni među širom publikom.
Prvi kaiševi stripa Modesti Blejza objavljeni su u londonskom „Ivning standardu” 13. maja 1963, a kasnije su ga preuzimale dnevne novine širom sveta, dok je u mnogim zemljama, kao u bivšoj Jugoslaviji, na primer, objavljivan u strip revijama, čime je postao nezaobilazni deo opšte pop-kulture.
Scenarista Piter O’Donel ispričao je da je inspiraciju našao u istinitom događaju, kada je tokom Drugog svetskog rata 1942. u Iraku sreo devojčicu za koju je bilo jasno da nije arapskog porekla (pretpostavio je da je s Balkana). Izgledala je kao princeza, navodi, a bila je sposobna da sama vodi računa o sebi. Dvadeset godina kasnije, razmišljajući o novom stripu koji bi radio nakon stripa „Romeo Braun“, O'Donel je pokušao da zamisli nastavak priče o toj devojčici.
Devojčici koja je pobegla iz izbegličkog kampa u Grčkoj posle Drugog svetskog rata i koja ne zna ništa o svom poreklu. Ime Modesti daće joj jedan mađarski naučnik jevrejskog porekla, koji je zaslužan za njenu stalnu želju za znanjem (Modesti najčešće u trenucima dokolice čita), a prezime je sama uzela po liku koji je bio učitelj čarobnjaku Merlinu. U Tangeru će postati vođa kriminalne organizacije pod nazivom Mreža. Vili Garvin je njena desna ruka i jedini ima pravo da je zove Princeza, reklo bi se da tu postoji neka vrsta platonske ljubavi i obostranog divljenja, ali se veliki zavodnik Vili nikad ne usuđuje da pređe granicu prijateljskog odnosa, mada sve svoje devojke ostavlja kad je Modesti u nevolji. Zasitivši se života među kriminalcima i stekavši dovoljno novca, Modesti odlazi u Britaniju, čije je državljanstvo stekla zahvaljujući braku, a tamo joj ser Džerald Tarant nudi da povremeno razbije dosadu bogataškog života radeći sa Vilijem za britansku tajnu službu. To je možda i jedan od način da opere svoju biografiju, mada iz pojedinih epizoda i susreta sa likovima koji su je poznavali pre promene strana, saznajemo da Modesti tokom svojih kriminalnih godina nikad nije uprljala ruke krvlju nevinih. Radnja stripa i počinje zapravo saradnjom sa ser Džeraldom Tarantom, a sve činjenice o njenom životu odmah posle rata saznajemo u prisećanjima.
Ovo je svakako najbolji britanski novinski strip i mada je način izražavanja ograničen formom kaiševa i novinskim formatom, izuzetno je nacrtan, a autori su izbegli boljku ponavljanja i šablonskih priča, na isti kalup. Za nastanak i izgled Modesti najzaslužniji su Piter O’Donel, scenarista, i prvi crtač Džim Holdavej. Crtači su se posle Holdavejeve smrti 1970. smenjivali uglavnom sledeći zadatu matricu, a najveći trag posle Holdaveja ostaviće Romero, koji je strip radio osam godina, i Nevil Kolvin, koji je crtao priče od 1986. do kraja serijala, a između njih dvojice kratko su na stripu radili Džon Barns i Patrik Rajt, dok je sve priče pisao O’Donel, koji je testamentom zabranio nastavljanje stripa.
Mislim da ne postoji strip revija u bivšoj SFRJ koja nije objavila bar jednu priču ovog serijala: „Stripoteka”, „Gigant” „Dečjih novina”, „Politikin zabavnik”, da pomenem samo one koji su objavili najviše epizoda. Kod nas je strip bio izuzetno popularan, čak je grupa „Bel tempo” 1992. objavila konceptualni muzički album „Modesty”.
Ovo je strogo realistički strip špijunsko-kriminalnog žanra, ali sa mnogo suptilnijim pristupom od, recimo, Džemsa Bonda. Modesti neugodne situacije razrešava i upotrebom borilačkih veština i lukavstvom. Pošto je strip objavljivan u dnevnim novinama, autori su morali da poštuju pravila cenzure i izbegavaju scene koje bi se mogle protumačiti kao erotske, ali i pored toga što je zakopčana do grla, Modesti je uvek izazivala dečačke fantazije. Ona je tip čvrste, samosvesne žene, koja ne uzmiče od borbe sa muškarcima, što je možda i u skladu sa feminizmom 60-ih godina.
Priče o Modesti su i dalje privlačne zbog svoje vešto vođene naracije i klasičnog, ali odličnog crteža. Različite su dužine, i to govori da je scenarista svakoj temi pristupao drugačije, ne sileći se da priču razvuče na određen broj strana. Osim stripa, O’Donel je napisao i nekoliko romana i kratkih priča o Modesti.
Zanimljivo je da je Modesti uvek bila inspirativna i filmskim stvaraocima, pa postoje tri, manje uspešne ekranizacije (prva iz 1966. jeste odlična ilustracija mode Swinging Londona), dok je u novije vreme Tarantino imao ideju o filmu (ako vam je promaklo, u „Petparačkim pričama” Travolta čita ovaj strip), a Nil Gejmen je čak napisao i jedan scenario koji nije realizovan.
Čitajte još:
Ana Radmilović
Teofil Pančić
Mihailo Medenica
Dragoljub Draža Petrović
Milica Piletić
Nikola Dragomirović
Komentari