Piše: Ljubica R. Kubura
„Ja volim jesen, to setno godišnje doba, kao stvoreno za sećanja...“. Sa ovom Floberovom krilaticom u mislima počinjem svaku jesen.
Ležim u krevetu, umotana u ćebe i čitam- umro je Predrag Ejdus. U biografiji kojom su mu u novinama odali poslednju počast, pronalazim poznato ime - Ognjenka Milićević. Bivši dekan Fakulteta dramskih umetnosti, pozorišni, i televizijski reditelj, žena koja je podučavala mnoge velikane domaćeg glumišta sa kojima se sve češće rastajemo.
Ne tako davnih dana, nakon što sam završila gimnaziju, želela sam i sama da upišem glumu. Te godine je klasu primao profesor Vladimir Jevtović. Uveravali su me da on prihvata samo devojke crne kose, davali mi savete da se za prijemni ne šminkam i da obučem damsku suknju i belu košulju. O glumi mi je malo ko govorio. Osim Ognjenke. Ona je bila životna saputnica pokojnog profesora novinarstva Sergija Lukača, velikog prijatelja mog oca, koji me je poslao kod nje, kako bi mi konačno rekla, da li posedujem talenat za umetnost koja me je toliko privlačila.
Bio je to neki zimski mesec, a put do njenog stana na Dedinju vodio je preko mnogobrojnih krivudavih ulica prekrivenih ledom. Kao i do svake vrednosti, bilo je teško do nje doći. Kada sam napokon stigla, pred vratima me je dočekala starica ovalnog lica, retke kose vezane u rep i krupnih kestenjastih očiju, koje su uprkos teretu godina, čekale još neko čudo, pre konačnog rastanka sa svetom. Rekla mi je da sednem i poslužila me sokom. Jedva se kretala.
- Zašto želite da upišete glumu, Ljubice? - pitala me je.
- Volim pozorište - odgovorila sam.
Nisam znala šta bih joj rekla, plašila sam se da nijedan razlog nije toliko uzvišen i da je svako dodatno objašnjenje toliko naivno, naspram razloga koje bi ona smatrala opravdanim. Nisam nikako želela da pomisli da je to zato što želim da postanem popularna, jer mi to nije bila namera.
Nije ništa više rekla i zamolila me je da joj predstavim sve što sam pripremila.
Počela sam da recitujem svoju omiljenu pesmu, „Santa Maria della Salute“. Nastavila sam sa Nušićevom gospa Micom, a drugog monologa, se više i ne sećam. Mislim da sam izabrala Šekspira. Dok sam stajala pred njom, Ognjenka me je posmatrala, pa bi, kad bi nam se oči susrele, naglo skretala pogled u stranu. Strpljivo je čekala da završim, a onda uzdahnula.
- Ljubice, tu pesmu od Laze Kostića, umeo je da recituje samo Pera Kralj. I niko više. Nemojte uzimati tako ozbiljne pesme za prijemni ispit. Izrezala sam Vam ovo iz novina - pružila mi je pesmu „Tajna“, od Mike Antića, koju je isekla iz nedeljnog dodatka „Politike“. Naložila mi je da odem do biblioteke FDU i čitam izabrana dela Stanislavskog. Kasnije je pozvala tatu telefonom i rekla „Talentovana je. Samo mora da radi“.
Pokojni profesor Vladimir Jevtović se nije složio sa njom i osim povremenih izleta u pozorište, od mene nije bilo glumice. Kada sam joj uplakanim glasom javila da nisam prošla prijemni ispit, bilo joj je žao, možda najviše zbog toga što je sigurno razumela koliko tuge stvara prva smrt jedne mladalačke iluzije. „Probajte i u Novom Sadu, nemojte da odustanete“, rekla mi je. Nisam je poslušala.
Predrag Ejdus je bio profesor glume na privatnom fakultetu. Kada sam razmatrala i tu mogućnost, želela sam da mi baš on predaje glumu. Sećam se da sam u Narodnom pozorištu radila na organizaciji neke predstave, a u gledalištu su bili Ružica Sokić i on. Kada se predstava završila, Ružica je istrčala, zahvaljujući se što smo je pustili da uđe bez zvanične pozivnice, a Ejdus nije krio svoje razočaranje onim što je gledao. Videla sam ga kada su se svetla upalila kako tapše, udarajući samo jednim kažiprstom o drugi. Nakon toga je pogledao oko sebe, odmahnuo glavom i napustio salu.
Koliko li je talenta njemu i mnogim drugim glumcima koji su nas napustili, teklo kroz krvotok. Koliko je tu bilo rada i to krvavog rada. Svake večeri dajete dušu i sve što imate čoveku koji niste, čoveku koji ne postoji, sve zarad obmane sebe, ali i svih oko vas. Sve zarad umetnosti.
To je tako težak posao, koji se danas nažalost svodi na čitanje reklama i pozajmljivanje glasova crtanim junacima, jer od nečega se mora živeti. Molila sam roditelje da me pošalju kod Mike Aleksića, na časove glume. Nekako se to nikada nije desilo. Plašili su me time da Mika vređa decu i da tera devojčice da nose suknje. Ja sam mislila, da je tako lepo kad devojčice nose suknje, pa me to nije mnogo obeshrabrilo.
Međutim, kada sam već postala suviše odrasla za Miku, mama je me je upisala u školu blizu Ateljea 212, koju je držala Minja Filipović. To je bilo tako lepo vreme, koga se vrlo rado sećam. Na tim časovima nismo učili samo kako glumiti, već kako živeti, jer je svaka škola glume pomalo i škola života. Kada je žena Kornelija Kovača pravila audiciju za seriju „Neki novi klinci“, u kojoj su kasnije igrali mnogi moji prijatelji iz Minjine škole, ja sam se razbolela i propustila svoju šansu.
Međutim, gluma je za mene ostala poput nedosanjanog sna, poput tihe patnje i one večne ljubavi na koju ću misliti uz svaku tužnu kafansku pesmu. I dok lomim čašu, sa setnim mislima koje se roje, u sebi i dalje ponavljam stihove „Tajne“, izrezane iz nedeljnog dodatka Politike.
„Hodi bliže: šu, šu, šu...
Sutra rano... šu, šu, šu...
Baš onamo... šu, šu, šu...
Ali nikom to ne kaži.
Sam potraži... šu, šu, šu...
Pronaći ćeš vrlo lako
i videćeš da je tako“...
PROČITAJTE JOŠ KOLUMNI NA KALEIDOSKOP MEDIA:
Komentari
Divna, posebna, kao i svaka do sad napisana.