Čudno su se ovih dana ispreplele sudbine ove trojice ljudi, a bogme i nas sa njima. A u nekoj samo malo drukčije izmiksovanoj stvarnosti, moglo je biti i drugačije: recimo, da je Koen dobio Nobela, Dilan postao predsednik SAD, a Donald Tramp, Bože mi oprosti, umro. Ili, da je Koen postao predsednik (tjah, ne može, nije rođen u USA!), Dilan objavio novi album (ionako ih stalno objavljuje), a Tramp dobio Nobela (hm, možda za medicinu)? I da niko nije umro. Ima još kombinacija, ne znaš koja je šašavija, ali u ovoj našoj stvarnosti bilo je kako je bilo, tu se ništa izmeniti ne može.
Lenard Koen nije dočekao izbor Donalda Trampa, umro je u ponedeljak, dan pred glasanje, mada je vest o njegovoj smrti objavljena tek u petak, kada su njegovi najbliži obavili sve poslove i ceremonije koje ostaje da se oposli kada čovek, eto, potegne pa umre. Samo koju nedelju pre, objavio je album You Want It Darker, poslednji u seriji „oproštajnih“, ovaj put stvarno epitafni. I dostojan svog tvorca, najvećeg pesnika s gitarom, i jednog od velikih bez nje.
Koen, dakle, nije dobio Nobelovu nagradu za književnost, Dilan jeste (Koen nije dobio ni Trampa za predsednika, Dilan i svi mi ostali jesmo, jer je predsednik Amerike uvek i polupredsednik sveta, bar ovog našeg zapadnog, od San Franciska pa do Istanbula). Kada je ono nedavno zanobelisalo Dilana, neko se vreme nije moglo živeti od onih koji te pitaju o tome ili su o tome radi da diskutuju, i baš ih strašno zanima „tvoj stav“. A ja „stav“, pravo da vam kažem, nisam nešto ni imao, sve me to ostavilo sasvim hladnim i ravnodušnim, nisam umeo da podelim malo preforsirano oduševljenje što je, eto, jedan „mr. Tambourine Man“ ušao u panteon i tako, je li, legitimisao rokersko prangijanje kao akademski overenu vrhunsku umetnost – kao da je tome takva potvrda uopšte potrebna – a još manje sam mogao da razumem one koji su time bili nešto silno iznenadjeni & uvređeni, kao da su prespavali bar pola dvadesetog veka. Takvih je kod nas bilo iha-haj, što i nije čudno, jer mejnstrim naše tzv. kulturne scene mentalitetski daj Bože ako je dobacio i do poznog romantizma.
Kako god bilo, neki su po belom svetu pisali i da je, kad je već trebalo nagraditi nekog singer-songwritera kao „pravog“ velikog pisca, Nobel trebalo prvo da ode Koenu, a ne Dilanu, ali meni je čak i to odnekud išlo na živce, iako bih se „racionalno“ složio s tim. Kad bi to uopšte bilo bitno, to jest, kad bi Pesnike i njihove uloge u našim životima uopšte vredelo meriti kroz bilo kakve nagrade.
Trampa sad na stranu (rado bih ga trampio budzašto), Dilan i Koen su se onoliko saplitali jedan o dugog kroz život (možda i kroz međusobnu kompeticiju, svakako kroz međusobno uvažavanje), i preplitali se u našim životima. Nekad mi se čini da bi ponešto bitno ne samo o ukusu, nego možda još više o karakteru slušaoca mogao da saznaš prateći i upoređujući njegove reakcije na Dilana i Koena nego što bi „ispitanik“ ikada mogao da ti neposredno kaže o sebi. Ante je Tomić napisao da je svako svoje emotivno stanje u životu mogao da pronađe u nekoj Dilanovoj pesmi, i ja ga sasvim razumem. Osim što je Taj za mene Koen: pratilac mog života otkad ovaj uopšte postoji u nekoj odraslijoj formi. On bi rekao sve ono što ja nisam umeo, ili nije bilo ni potrebe, jer je već rečeno i otpevano, na bolji način. Ljubavni zanosi, egzistencijalne krize, otplakivanja, preispitivanja, ponovna pronalaženja: sve s njim u blizini. Dilan, pak, bio je neko koga sam vrlo rano naučio da cenim, ali valjda nikada nisam naučio da ga volim, koliko god pokušavao. Uzgred, slično mi se, ali u drastičnijoj formi, desilo i sa Springstinom: „oduvek“ sam bio svestan njegovog značaja, ali ga nikada nisam stvarno zavoleo, zaludu sva nastojanja, zaludu marljive klinačke investicije u njegove najglasovitije ploče (koje bih odslušao dvatriput i onda ih ćušnuo negde u ugao), do dan-danas volim da odvrtim samo The Ghost of Tom Joad i donekle Nebrasku. Kako god: s Koenom sam bio intiman, s Dilanom nikada.
Inače, za jednog i drugog su Pametnjakovići govorili da „ne umeju da pevaju“, jedan šapuće i recituje, drugi unjka i mekeće, ali meni je Koenov glas oduvek bio sublimat lepote i nenametljive mudrosti, a Dilanovu glasovnu frekvenciju stvarno nisam mogao da svarim, decenijama sam tvrdio da njegove veličanstvene pesme mogu da slušam samo kroz (ionako bezbrojne) obrade; tek sam pre neku godinu, bližeći se svojim pedesetim, naučio da slušam i volim Dilanove albume iz šezdesetih; do onih iz sedamdesetih još nisam ozbiljnije dobacio, do potonjih verujem da neću nikada ni stići.
Lenard Koen, uostalom, održao je najbolji koncert mog života, i života mnogih drugih, znanih mi i neznanih, a Peca je Popović čak napisao da je to verovatno najbolji koncert ikada održan u Beogradu. Na tom istom mestu, u beogradskoj Areni, zapevaće i Bob Dilan. Bio sam tamo, u nameri da se konačno sasvim zbližimo, Dilan i ja... Uh, bilo je dosadno do bola – šta god posle pisali Entuzijasti koji su nastojali da za preovlađujući aftertaste ravnodušnosti i antiklimaksa optuže neprosvećenu publiku – i mlakušno i nikakvo; jedan od najbesmislenijih događaja u mojoj karijeri koncertnog posetioca, značajan samo statistički, kao „recka“, u smislu: „eto, gledao sam i Dilana“. Ajde dobro, dešava se, ni Lu Rid onomad u Sava centru nije bio baš mnogo bolji. Videlo se da mu idemo na živce, mislim, ne mi konkretni, nego što uopšte mora da bude tu i peva to-i-to kao nekakav prezasićeni vršilac dužnosti samog sebe, umesto da se bavi nečim drugim. Ali ne mogu da zamislim da neko ode s Koenovog koncerta ponevši takav utisak, čak i ako bi naleteo na neko veče kad Maestro nije onako inspirisan kako je bio 2. septembra 2009. u onoj novobeogradskoj pustolini.
Bojim se da je ovo priča bez poente i naravoučenija. Svakako nije „za“ jednog genija, a „protiv“ drugog. Oni su to što jesu, ljudi koji su oblikovali naše svetove. Nego, šta ćemo mi s onim Trampom, lele i kuku? Pravo da vam kažem, ne mogu da zamislim da je taj odrastao ni uz Dilana ni uz Koena, više mi deluje da se muzički uzdizao zureći u sise neke ušeširene pevaljke sa Srednjeg zapada. Sise su, naravno, u redu, a i pevaljka; samo se plašim da je ekipa koja se oko njih najviše roji ona koja uvek više problema stvori nego reši.
Pročitajte još:
Noć u kojoj Koen nije dobio Nobela
Komentari