Piše: Jelena Pavlović
Ako ga pitate da sa tri reči opiše svoje stvaralaštvo, odgovoriće vam da su to ljubav, radost i muzika. Muharem Bazdulj, kako sam kaže, šta god da piše, ispisuje samog sebe, voleći umetnost u sebi, a ne sebe u umetnosti.
Bazdulj je pisac, kolumnista i prevodilac i jedan je od najpoznatijih književnika mlađe generacije našeg govornog područja. Rođen je u Travniku, studirao u Sarajevu, živi u Beogradu, a objavljuje i piše u mnogim časopisima i listovima bivše Jugoslavije, čime i pokazuje da, kako je jednom rekao, nikada nije bio sputan fizičkim i geografskim barijerama. Njegova nesputanost i stvaralačka svestranost donela mu je epitet “najhrabrijeg južnoslovenskog intelektualca”, a kao autentičan i istinoljubiv, nikada ne podilazeći i ne libeći se da iznese stavove o najrazličitijim pitanjima, često nije omiljen svima.
Do sada je objavio petnaestak knjiga, kao i knjige izabranih kolumni, prevedenih i objavljenih na nemačkom, engleskom i poljskom jeziku, priče i eseji na još desetak jezika, a među knjigama koje je on prevodio sa engleskog jezika su dela Pola Ostera, Alena Ginzberga, Džeka Keruaka i Džonija Keša, kao i biografija Danila Kiša britanskog istoričara Marka Tompsona. Bazdulj će o Kišu, između ostalih, govoriti na ovonedeljnim beogradskim tribinama u Domu omladine, 22. februara i u Galeriji Polet, sledećeg dana, 23. februara, povodom obeležavanja dana njegovog rođenja.
U novinarstvo si ušao veoma mlad, u studentskim danima, kasnih devedestih. Da su ti danas te godine, da li bi krenuo istim putem?
Kao klinac sam imao relativno svestrane interese. Pobeđivao sam, recimo, na takmičenjima iz matematike i fizike. Bio sam eklektičan lik, svašta me zanimalo. U novinarstvo sam ušao tako da sam mislio da je mi je to zaista privremeni posao. Mislio sam Dok studiram zarađivaću, dobro će mi doći. Ispostavilo se da sam se, kada sam završio studije, već prilično izborio za neki status i da su moji prihodi kao novinara bili daleko veći nego da sam se bavio onim za šta sam studirao. Novinarstvo je, kada sam ja njime počinjao da se bavim, bilo prestižnije nego u današnje vreme, posebno kada govorimo o socijalnom prestižu. Kada sam se upisao na fakultet, napisao sam tekst za sarajevske „Dane“ o Hemingveju i Džimu Morisonu. Napravio sam paralelu jer su umrli dan za danom, u decenijskom razmaku. Bio sam klinac od 19 godina i sećam se tog osećaja. Sećam se tog svog prvog honorara. To je bila prva para koju sam zaradio. Za tekst od tri šlajfne dobio sam tada 100 maraka. Danas je to prilično teško izvodljivo.
Tvoji novinarski dometi prepoznati su od strane lista Danas, kada si za istraživačko novinarstvo dobio nagradu “Stanislav Staša Vinaver”, ali i od UNS-a koji te je nagradio priznanjem “Bogdan Tirnanić”, za najbolji komentar.
Za većinu ljudi bilo je vrlo bizarno to što sam u samo dva meseca dobio dve nagrade koje imaju različito orijentisane profile, sa jedne strane od DANAS-a, sa druge od UNS-a. A meni je zapravo baš to prijalo. Bežim od ideje da budem predvidljiv u bilo kojoj situaciji. Jedan od najvećih komplimenata koje sam u životu dobio dao mi je jedan prijatelj. „Znaš šta“, kaže, „zamisli da se sad desi nešto potpuno nelogično i neočekivano, recimo da se na Zemlju spuste vanzemaljci. Za tačno sve ljude koje poznajem u toj situaciji, znam i kako bi reagovali, ali samo za tebe ne znam.“
Šta ti je draže – bavljenje novinarstvom ili književnošću?
Kada bi mi neko stavio pištolj na čelo i zapretio da biram između književnosti i novinarstva, izabrao bih književnost, ali sve dok pištolja nema stalo mi je do novinarstva. Nekad mi je brži fidbek koji novinarstvo obezbeđuje zaista dragocen na psihološkom nivou.
U svojoj najskorije objavljenoj knjizi za Geopoetiku “Lutka od marcipana” pratiš život češke glumice Lide Barove, uz priču o napola sputanoj ljubavnoj vezi između nje i Jozefa Gebelsa, ministra nacističke Nemačke. Čini se da se temom razlikuje od tvojih prethodno objavljenih knjiga.
U poređenju sa nekim mojim ranijim knjigama, sa “Jeresom nominalizma” ili “Aprilom na Vlašiću” razlikuje se, ali u odnosu na, recimo, “Tranzit, kometu, pomračenje” postoji ipak neka sličnost u bavljenju stvarnim ličnostima. To je tema koja se meni relativno davno javila, još kada sam počinjao da se bavim pisanjem. Želeo sam da nađem neku biografiju koja nije naročito poznata. Krajem 20. i početkom 21. veka to je bila opsesivna tema raznih pisaca. Drago mi je što je većina čitalaca shvatila da to nije nikakva publicistika nego nešto što se bazira na ideji o fikcionalizaciji, odnosno romanesknoj obradi nečega što ima stvarnu podlogu, a zapravo nije do kraja razrađeno.
I knjiga “Mali prozor”, objavljen takođe prošle godine, u Hrvatskoj, razlikuje se od drugih, ali žanrovski.
Da, igrao sam se kriminalističkim žanrom. Bilo je zabavno i netipično za mene.
“Lutka od marcipana” našla se u užem izboru ovogodišnje, još uvek aktuelne, NIN-ove nagrade. Ima li ova nagrada moć da knjige dovede u sami centar pažnje?
NIN-ova nagrada je jedina koja uspeva da u jednom trenutku interes za književnost podigne izvan nekog predviđenog i očekivanog podskupa ljudi koje to inače zanima. Naravno, dobitnik ima direktnu korist, ali važno je i gledanje sa nivoa scene književnosti kao discipline svetskog duha unutar Srbije danas. To najbolje pokazuje skok koji tiraž nagrađene knjige ostvari. Njena težina je potpuno neupitna, i komercijalna, i simbolička, i zato je cela ta pažnja na nivou čaršije potpuno razumljiva. Ispostavilo se da je NIN-ova nagrada jedina u Srbiji koja ima težinu, s jedne strane racionalnog na nivou tradicije, a sa druge strane iracionalnog. Čini mi se da, konkretno ovaj žiri koji je u sastavu poslednje dve, tri godine, u odnosu na one od pre 20 godina, prilično uspeva da izbegne tu providnu operacionalizaciju. I Filip David i Velikić su svojevremeno bili nekako potpuno predvidljivi dobitnici, ali ovogodišnja dobitnica je recimo za mnoge iznenađenje.
Tvoja knjiga “Sjetva soli” se, pre 7 godina, zajedno sa romanom “Otac” Miljenka Jergovića, našla van NIN-ove konkurencije i nominacije. Prvi zaključak koji se sam po sebi nameće jeste da je do toga došlo jer jezik na kom pišete Jergović i ti nije srpski. Sa druge strane, ti i pišeš i prevodiš, i ijekavicom i ekavicom za regionalne časopise i portale, i kako kažeš, nema potrebe za korigovanjima. Ima li čovek pravo da pripada onoj kulturi u kojoj živi, mimo jezika?
Nije postojao suštinski egzaktan razlog za eliminisanje “Sjetve soli” iz konkurencije. Moja teorija je da ozbiljan pisac, ozbiljan govornik nekog jezika vlada svim njegovim varijantama. Ne mislim da kad praviš neko pravilo moraš imati i neku vrstu apstraktnog. Moje duboko mišljenje zaista jeste da je to isti jezik- srpskohrvatski je jedino istorijsko i lingvističko ime za nekadašnji zajednički jezik. Ono što je zajedničko za hrvatski, crnogorski i bosanski je primanje samo ijekavskog izgovora, a srpski, sa druge strane, ima i ijekavski i ekavski. Ne može se unutar same ideje srpskog jezika izbacivati tekst na ijekavskom jer se onda recimo izbacuju i Kočić i Ćopić. Mislio sam tada da je to jedna vrsta aproprijacije identiteta gde se nekome sudi na osnovu njegovog imena. Tu se čak ne gleda gde se neko rodio ili gde je neko živeo nego gledaš kako mu ime zvuči. Apsurdno je. Utvrdili su taj sistem merodavnim, a taj sistem bazira se na voluntarističkoj odluci neke osobe koja sedi u Narodnoj biblioteci i propisuje tome ovaj ili onaj standard. Mislim da je važno da se korpus tekstova koji dolaze u obzir širi, tako da je iz moje perspektive ova nagrada 2017. superiornija u odnosu na one pre.
Često si govorio da mi zapravo živimo “fade out jugoslovenske ideje”.
Jugoslovenska ideja se najpre javila na nivou kulture, a isto tako, krenula je da odumire na nivou kulture. U kulturnom smislu, temelj Jugoslavije bio je Novosadski dogovor iz '54. koji je pokušao da definiše srpskohrvatski jezik kao zajednički. Dogovor je trajao 13 godina, 1967. izlazi deklaracija o hrvatskom i u momentu kada odustajemo od zajedničke jugoslovenske kulturne paradigme, mi odustajemo i geopolitički od Jugoslavije, ali to je nešto što je danas relativno tabu. Ljudi ulaze u razne interpretacije, a danas ne možemo govoriti o tome ako nemamo u iskustvu i predznanju ono što se zaista desilo.
U dvobroju časopisa Gradac povodom stogodišnjice pokreta Mlada Bosna, koji si priredio, preispituju se stereotipi u percepciji ove organizacije sa različitih stanovišta.
Interesantno je da je sveukupni dogovor u vezi sa priređivanjem nastao u Orlu, u 29. novembra. Predložio sam tada da istorijski okvir predstavimo kroz izveštaje Dedijera i Smita, a književni kroz tekstove najvećih jugoslovenskih pisaca koji su bili vezani za Mladu Bosnu, Ujevića, Crnjanskog, Andrića, Krleže…Cela ideja dogovorena je u dva i po minuta.
Tvoja intencija je bila da priču predstaviš u dva koloseka, u istorijskom – o Mladoj Bosni i atentatu, i u literarnom, kroz esejistička zapažanja kod naših pisaca. Interesantno je da je taj broj časopisa mnogo ranije dospeo u žižu javnosti, čak mnogo pre obeležavanja godišnjice atentata, kada je objavljen “Gavrilov princip”, kolekcija 14 priča o sarajevskom atentatu.
Upravo tako, to je bila moja intencija. Književni časopisi zaista imaju usko profilisanu publiku i relativno mali tiraž. To mi je bilo neobično jer to tada nije bila tema u medijskoj javnosti. Taj primerak izašao je potpuno ispod radara, ali je priču određeni broj ljudi i tad prepoznao. U određenom delu javne scene otvorio sam nekakav balon, pa su me kasnije zvali kada god su o tome bile rasprave u javnosti, ali ono što je mene zaista gurnulo u prvi plan, ne samo na nivou Srbije i Balkana, nego i na mnogo širem, jeste priča u vezi sa fotografijom na kojoj je prikazana spomen-ploča Gavrilu Principu uručena Hitleru kao rođendanski poklon, koju sam našao u Bavarskoj nacionalnoj biblioteci u Minhenu. Na osnovu teksta koji je izašao u jednom beogradskom nedeljniku, imao sam odjeke evropskog događaja i senzacionalnog otkrića, nastupivši u Parizu i Londonu sa pričom o toj fotografiji.
Muzika je, u tvojim knjigama, neprekidni pratilac dešavanja. Govorio si često da je Džoni Štulić jedini časno prošao kroz raspad Jugoslavije, a svojim knjigama izabranih kolumni dao si nazive Između krajnosti i Filingranski pločnici.
Želeo sam da svojim knjigama dam nazive prema naslovima njegovih albuma. Kada upadneš u književnost sa motivom sa kojim je on upao u rokenrol, ostaje ti samo da tim nekim simboličkim postupcima to opravdaš. Njegova pozicija mi se činila uvek posebnom. Kada je krenuo raspad Jugoslavije, čak i oni pametniji, čistiji, bolji, na kraju su ipak upali u koncept zauzimanja strana. Otišavši u Holandiju, odbio je razna državljanstva koja su mu nudili. Prilikom razgovora sa hrvatskim novinarima pre desetak godina, jedan događaj prepričan je kao nešto smešno, ali zapravo mislim da je Džoni bio mrtav ozbiljan kada je pitao: “Što ste došli mene da intervjuišete, što ne čistite minska polja?“ To je neka vrsta simboličkog čina koja ne pravi razlike. U tim ratovima nije bilo ispravne strane. Ne mislim ni da ljudi na ovim prostorima treba nešto posebno da se vole. Ljubav i emocije – iracionalno je, ali samo ne treba da postoji mogućnost da mržnja bude najlakši izbor.
Pored knjiga, muzika te prati i u prevodilalačkoj delatnosti. Pored bitnika, prevodio si dela Džonija Keša. Tu su i prevodi dela Vilijama Batlera Jejtsa, ali i Pola Ostera. Koji ti je bio najteži prevodilački zadatak do sad?
Moram priznati, “Izabrana pisma” Džeka Keruaka i Alena Ginzberga. Ima mnogo slenga, ali ne savremenog slenga, nego onog stilski povezanog sa pedestim i šezdesetim godinama.
Pročitajte još:
Intervju, Zoran Paunović: Život je lepši ako umete da čitate
Komentari