Film
moja-kafica
moja-kafica
film/12.11.2016.

Hrvati i Srbi ili psuju ili obožavaju

film
  • Alchreton
  • Slobodna zona
Autor fotografije:
Piše: Tatjana Čanak

Viktor Ivančić, jedan od čuvenih "feralovaca", stiže u Beograd, gde će otvoriti filmski festival "Slobodna zona". Viktor je ujedno i gost-selektor ovog angažovanog festivala, a njegov izbor filmova pokrio je neke goruće teme u Evropi. U razgovoru sa Viktorom za Kaleidoskop dotakli smo teme izbeglištva, rata u Siriji, ali nismo mogli da zaobiđemo ni hrvatsko i srpsko dvorište.

Italijanski dokumentarac "Požar na moru" jedan od filmova koji ste odabrali za "Slobodnu zonu", dotiče nekoliko gorućih problema: imigranti, jačanje fašizma u Evropi, odsustvo solidarnosti. Kako vi razmišljate o ratu u Siriji, očajničkom dolasku Sirijica u Evropu i evropskom odgovoru na to?
- Problem izbjeglica zaista treba rješavati tamo gdje nastaje, ali to ne znači da on nije posljedica globalnih političkih svinjarija i aspiracija velikih svjetskih sila. U tom smislu skoro da se može govoriti kako ima neke više pravde u tome što se on ne zadržava u lokalnim okvirima, već se „razlijeva“ na globalnoj razini. Kako vrijeme prolazi, sve više se ljušti liberalno-humanistička glazura Evrope, imigrant se u kolektivnoj percepciji profilira u figuru neprijatelja, a rasizam u sve većoj mjeri postaje institucionalna, dakle normalizirana politička kategorija, koja se sa ulica seli u parlamente. Dolazak izbjegličkih masa nije uzrokovao krizu Evrope i evropske ideje, ali ju je u svakom slučaju dramatično naglasio.

Gde su u svemu tome Hrvatska i Srbija?
- Hrvatska, a pretpostavljam da je slično i sa Srbijom, ostaje mala ksenofobična utvrda opsjednuta takozvanom nacionalnom sigurnošću i strahom od stranaca. Kada se događao prvi imigrantski val, Hrvatsku je bio glas da se „uspješno nosi s izbjegličkom krizom“, ali samo zbog toga što izbjeglice tu nisu htjele ostajati, pa se vlast potrudila da im tehnički omogući što brži prolaz od ulaznih do izlaznih vrata zemlje. Bavila se efikasnom transportnom politikom. Sada je atmosfera unekoliko drugačija, sada se, umjesto humanitarnih fraza, mnogo češće spominju ugroženost, žilet-žica i naoružana vojska na granicama.

Jedan od filmova koje ste odabrali "Jo Jo Ma: Muzika stranaca", s druge strane, govori o mogućnosti saradnje i saživota uprkos različitosti? Izvan histerije koju grade mediji i političari, kako vam se čini neka opšta klima oko vas, među ljudima koje poznajete... Da li su postali lošiji ili ipak ima nade?
- Opća klima je, na žalost, obično diktirana „odozgo“. Iskustvo nas uči da su se mase obično bez mnogo otpora predavale krajnjim političkim korisnicima, prepuštale su se nekoj vrsti transhistorijskog oportunizma. To ne znači da se ne isplati boriti. Nade, dakako, uvijek ima, ali je potrebno razvlastiti i delegitimirati one koji propisuju nešto što se na ovim prostorima svečano naziva „nacionalnim interesima“.

Nama u Srbiji bacaju prašinu u oči pričama o atentatima, stranim investicijama i boljem životu "jednog dana", a vi, vidim, dočekujete i ispraćate neke čudne ministre, i raspravljate srednjovekovne dileme tipa - abortus, da ili ne... Kada se razgrnu ove magle, šta detektujete kao realni, veliki problem s kojim se suočavaju građani Hrvatske?
- Nevolja je s građanima Hrvatske što oni u tom „realnom problemu“ zdušno participiraju. Radi se o tome da nacionalistička matrica već punih četvrt stoljeća ne samo što nije prevaziđena i odbačena, već se ustalila kao način života, takoreći, a to znači da je kompletna politička scena uglavnom fokusirana na moduse ostvarivanja nacionalnog jedinstva, uz nekoliko pseudoreligijskih kultova koji su postali obavezujući za sve, kao što su država, nacija ili takozvani domovinski rat.
Ispod tog ideološkog pokrova, razumije se, odvija se regularna kapitalistička pljačka i regularna eksploatacija. Uzgred budi rečeno, narativ o tome kako priključenje Evropskoj Uniji predstavlja „civilizacijski iskorak“, pokazao se kao puka iluzija: fašizacija hrvatskoga društva, koja postoji od formiranja države, iznova je eskalirala upravo od momenta kada je zemlja primljena u EU, dakle od trenutka kada više nije postojala instanca koja ju je mogla disciplinirati golom političkom silom i ucjenama.

Gde vidite artikulisane tačke otpora u vašoj zemlji, i da li možete da ih detektujete u Srbiji?
- Otpor sigurno ne može pružiti oficijelna opozicija, barem što se Hrvatske tiče. Na zadnjim izborima, gdje je doživjela spektakularan poraz, na naplatu je došla dugogodišnja bijeda hrvatske socijaldemokracije, koja je izdala praktički sve ideale što ih je pohranila u svoj retorički fundus. Alternativa sadašnjoj neoliberalnoj i ultrakonzervativnoj dominaciji može biti samo jasno artikulirana lijeva politika, a kada se ona artikulira – ako se uopće ikada artikulira – morat će izabrati želi li se za sistemske promjene boriti institucionalnim ili vaninstitucionalnim metodama. Kako sada stoje stvari, možda bi čak bilo mudrije opredijeliti se za ovo drugo.

Da li zemlje kao što su Hrvatska ili Srbija pružaju čoveku mogućnost odmora od politike, a bez posledica?
- Hrvati i Srbi uključeni su u politiku kao emotivno preparirani i involvirani promatrači. Dakle kao puki statisti u velikim političkim i ideološkim zamislima vladajućih elita. U tom smislu oni jesu „odmoreni od politike“, jer se njihov udio u političkom odlučivanju iskazuje u domeni psovanja ili obožavanja. Agresivna politizacija javne sfere, samo naizgled paradoksalno, podrazumijeva faktičku depolitizaciju stanovništva, koje je svedeno na puki biološki resurs u realizaciji vladajuće volje. Stoga bi se taj tupi statist, naprotiv, trebao repolitizirati, odgovornije razmotriti mogućnost da utječe na vlastitu sudbinu, pa da bude i u bliskijem dosluhu s vlastitom savješću, ako hoćete, umjesto što se linijom najmanjeg otpora ugrađuje u masovni dekor, u kolektivno stovarište odgovornosti koje služi samo tome da bi netko mogao srati ili klati „u naše ime“.

Vašim novinarima lome šrafove na kolima, naše vređaju, prate i otvoreno im prete. Da li vas je nekada strah?
- Previše godina radim u takvom ambijentu da bih sada, pod stare dane, pridavao tome osobitu važnost.

Jedan od filmova koji će biti prikazan na Slobodnoj zoni je i "Treći"- o fudbalu u Hrvatskoj? Šta su danas sport, sportisti, navijači u vašoj zemlji?
- Skoro uopće ne pratim sport, a nogomet pogotovo. Ono što znam je da je Hrvatski nogometni savez više- manje kriminalna organizacija s proustaškim sentimentima. A ono što mi se sviđa je da su navijači Hajduka, bez obzira na njihove motive ili skupni politički profil, uspjeli skršiti dogmu o kolektivnoj obavezi navijanja za hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Imajući u vidu tekuću tiraniju domoljublja, to smatram značajnim aktivističkim postignućem, makar dolazilo od „huligana“.

Pročitajte još:

Rajko Grlić: U rasporedu budala niste prošli bolje





POVEZANE VESTI
button left button right
KATEGORIJA VESTI
button left button right

Komentari

Vaš komentar je uspešno prosleđen na odobravanje.
reklama box
reklama box
reklama box
reklama box