Piše: Dragana Nikoletić
Izmeštanje spomenika Dimitriju Tucoviću sa beogradskog trga Slavija, poslednji je šamar javnosti Srbije koju niko ne pita kakve javne skulpture i na kom mestu želi.
Ironično, spram Tucovića, čiji je čitav život bio posvećen borbi za radnička (narodna) prava. Ali, neki primeri iz istorije pokazuju da narod i ne treba previše pitati. Jer onda se praktično izjasni za rušenje i druge vrste destruktivnosti.
Vlasti su u prilici da grade, ali obično i one nešto prethodno sruše. Pa, da bi na Slaviji postavili muzičku fontanu, morali su prvo da izmeste posmrtne Tucovićeve ostatke. Takva je karma izgleda bila „radničkog viteza“, kako je nazvan na prvoj „spomen-ploči“. Tačnije, deblu hrasta pod kojim je prvi put sahranjen, a gde je izdahnuo nakon ranjavanja na Vračebrdu početkom I svetskog rata (1914). Od tad je seljakan još pet puta, pa možemo samo da se nadamo da će se konačno skrasiti na Parceli počasnih građana, na Novom groblju. Odvojen od svoje biste kojoj je kao lokacija namenjen plato ispred Narodne banke. Par stotina metara od starog mesta, gde će se gorditi muzička fontana, vredna 1.800.000 evra.
Ali nas od uludo potrošenog novca trenutno više brine sudbina skulptura u zajedničkom - javnom prostoru. Nomadska, nesigurna, često stradalnička, puna izmena i dopuna.
Dimitrije je, tako, dugo odolevao opštem trendu „preiemenovanja ulica i trgova“ (za šta postoji i vrlo aktivna gradska komisija) i pratećih sadržaja. Pa se taman naviknemo na jedan naziv, i ponešto naučimo o osobi ili pojavi – uzoru, a on dobije novo obličje i novu konotaciju. Tucović je, posredstvom biste, dugo održavao integritet u identitetu svojih potomaka i sugrađana.
Zato njega nećemo tako brzo zaboraviti, kao mnoga druga preseljena spomen-obeležja. S druge strane, autora spomenika Stevana Bodnarova nismo ni poznavali (osim kruga njegovih prijatelja i kolega), iz ružnog običaja da stvaraoce ne potpisuju kraj svojih radova. Tako vrlo brzo dolazimo do zaključka da se javne skulpture ovde dižu isključivo po ideološkim kriterijumima.
Među njima vlada realistički pravac, pa je čista kocka da li će odlivak sličiti modelu, odnosno, osobi kojoj je posvećena. U manjini su javne skulpture poput Česme na Banovom brdu, ili Dolapa na Topličinom vencu (privremeno tu instaliranog). Oni su dašak savremenog u pretežju pregaženih trendova.
Pa čak je i ovde najčuveniji vajar, Ivan Meštrović, kaskao za svetskim stilovima. I prouzrokovao afere, slične današnjim. Tako je njegov „Pobednik“ ugrozio dobar ukus beogradskih dama, tih davnih dana s početka XX veka. „Kako nag muškarac na sred Terazija“, femkale su se, apelujući na svoje muževe, ovi na vlasti, pa je „Pobednik“ skrajnut na Kalemegdan. Posle se bunila Austrija: „Zašto isukan mač u pravcu njihove prekodunavske države“, pa se to nekako zataškalo.
Jedan drugi Meštrovićev rad, mnogo grandiozniji, Spomenik neznanom junaku na Avali, čini kontroverzu druge vrste. Podignut je na ruševinama starog grada Žrnova, još više urušivši ostatke (artefakte). „Meštroviću se moglo, bio je ljubimac (raznih) vlasti“, brujala je čaršija, dogod savremeni skandali nisu došli na dnevni red abrovanja.
Tad već niko nije smeo da javno digne glas.
Danas ipak svako zna gde je lociran „Pobednik“, pa čak i da je autor Meštrović. Ali se već kod spomenika knezu Mihailu brkaju lončići, pa ovo omiljeno mesto susreta ispred beogradskog Narodnog muzeja listom zovemo „kod konja“. Ne mareći za konjanika iz loze Obrenovića, a još manje za vajara, Italijana Enrika Pacija. Kome je svojevremeno spočitavano što je knez gologlav, uprkos tada važećem protokolu.
Mihaila, srećom, nove vlasti nisu pomerale, niti se narod s njima razračunavao kao sa simbolima komunizma, nakon dolaska navodne demokratije. Pa su biste četvorice Narodnih heroja (s ovog aspekta, zaista nema veze kojih), opet na Kalemegdanu, švrljane i kradene, ali i uvek nadomeštene. Lošije je prošao Tito, čija je bista bila neodvojiv deo javnih institucija, a spomenik – trgova. Kad je Tito proglašen za „lošeg momka“, na stotine njegovih skulptura bačeno je na otpad.
Izvestan deo te otpadne bronze otkupio je umetnik Dragan Srdić. Zaprepašćen, kako kaže, dubokim ujedima brusilica po telu doskorašnjeg narodnog vođe. „Na mnogima su oči bile iskopane, kao na srednjevekovnim freskama nakon turskog osvajanja“, objašnjava. Na isti način umetnik je došao i do Borisa Kidriča, rada docnije akademika Olge Jevrić, izbačenog iz Doma zdravlja na Banovom brdu, par revolucionarnih komada Sretena Stojanovića, Otoa Logoa i mnoge druge. Srdić je „iskoristio“ samo komade Tita, predstavljajući izložbu „Čas anatomije“ u KCB.
Ovaj umetnik je dobro prošao i kod razračunavanja sa obeležjima komunizma na vrhu Skupštine grada (Beograda) i Predsedništva Srbije – zvezdama petokrakama. Onu sa Predsedništva, Srdić je nakon seče kupio (opet) na otpadu i izložio je na jednoj Prolećnoj izložbi u Paviljonu Cvijeta Zuzorić, pod imenom „Zvezda pada, pomisli želju“. Rad je nagrađen, a potom otkupljen u okviru gradskog konkursa, zatvorivši simnbolično krug (duhovnog i fizičkog) lutanja.
Neke delove burne spomeničke istorije ćemo i preskočiti, ali moramo da se osvrnemo na „Ćirila i Metodija“ (u parku kod Vuka), „Nikolu Teslu“ na beogradskom aerodromu, azarbejdžanskog predsednika od roda tiranina, i nekog tamošnjeg kompozitora, barabar sa velikanom našeg pera Miloradom Pavićem, koji odražavaju specifičan žanr između naivnog izraza, i realizma u pokušaju. Tu ne možeš da se pozoveš na staro pravilo da je sve stvar ukusa, to je nekako nepristojno, neprimereno, kako stilom, tako i političkom podobnošću. Slično je i sa carem Nikolajem pored Predsedništva koji, postoji mogućnost, pokazuje u kom smeru idu misli naših vođa, premda je njegov spomenik, bar po mom ukusu, gotivnji od prethodnih. Ali, i njih će kad-tad smaknuti, ali ne glasom naroda, već promenom ideologije političkih pobednika. Iako tu nema ni „i“ od ideologije, već je sve smuti, pa prospi od demagogije.
Naravno, podrazumeva se da se spomenici dižu po odluci na najvišem nivou, nismo mi navni. Ali, država koja drži do sebe pažljivo bira kakva, kome i gde će ta znamenja postaviti. I naravno, ko će da sačini to što treba da traje. Ako u startu nema reda, ne treba ni da čude potonji događaji.
Međutim, ipak čude, pa je najnoviji spomenik - Endiju Vorholu, tvorcu pop-arta, uvek ispred svog vremena, šokirao stručnu javnost izgledom, a i sve druge – izborom. Otkud ta kontroverzna figura u epicentru mačizma i zašto je predstavljena u sličnom fazonu kao Hajdar Alijev, zemljak mu Uzeir Hažibejli, Nikola Tesla, a po nekima nalik voštanim figurama iz Palminog muzeja? Naime, spomenik je promovisan u Kulturnom centru Beograda povodom izdavanja Vorholovih „Dnevnika“, i povodom 30-ogodišnjice od njegove smrti.
Zašto, da postavimo pitanje struke, zašto kad Vorhol blage veze nema sa nama? Zato što ga vole predsednica Skupštine Maja Gojković, i gradski menadžer, Goran Vesić, bar kako su objasnili medijima.
Idemo dalje, pa pitamo, a ko je tvorac Endijeve bledunjave i mlohave predstave? Nemamo pojma, nije objavljeno, čini mi se da se radi o poklonu, a poklonu se u zube ne gleda.
Mala digresija: ugovor o poklonu je, čini se, aktuelan način da se zaobiđu konkursi. Ne zna se kako tačno, ko tu kome i s kim deli novce, tek i Alijev je poklon, i Pavić, i Tesla, i Karađorđe u Orašcu, i razni drugi likovi po Srbiji. Gde je slika spomeničkog haosa preslikana prestoničkoj, samo, naravno, uglavnom jadnija.
Vratimo se Endiju Vorholu, po čijem spomeniku nismo prvi u svetu, kao što smo navikli, već tek treći, četvrti. Gde smestiti ideologa postulata da je slava dostupna svima, i da i Kurta i Murta imaju pravo na dozu od pet minuta?
Odlučite sami, u toku je glasanje. Može Endika da sačeka, suvo mu je i toplo u nus-prostorijama KCB-a, gde ga lociraju glasine po kulturnoj čaršiji.
Moram da kažem i koju o gigantskim krstovima, iako sam vernica! Helou! Umetnost je itekako napredovala od bukvalnog prenošenja simbolike. Ako vam je do podsvesnog dejstva na publiku, nemojte da to deluje tako prostački. Zapamtite: (re)prezentacija nije puvakanje, osim ako vam uzor nije Skoplje, sibol spomeničko-istorijske eklektike.
Pročitajte još:
Klasični umetnici o savremenoj umetnosti
Komentari