Piše: Dragana Nikoletić / Foto: Oksana Skendžić
Možda to što smo mahom namršteni, obligatno nervozni, spremni da se okomimo na prvu žrtvu koju ocenimo kao slabiju – a takav je svako kad pocrvenimo od nagomilanog besa – nema baš toliko veze sa praznim buđelarima, ni političarima što ne silaze sa TV-a. Možda je kriv ovaj grad gde se sabilo 20 odsto srpskog stanovništva, gde čula preplavljuju buka, izduvni gasovi, histerični metež automobila. Bar takva je teza (parafrazirana) poznatog danskog arhitekte Jana Gela, profesora mnogih fakulteta, aktuelnog gosta srpske prestonice. On je dobar deo radnog veka, dakle, više od pola stoleća, posvetio izgradnji gradova po meri čoveka. Najdostojanstvenijeg, kad je u ulozi pešaka i bicikliste. A sasvim potlačenog u pomenutom, našem slučaju.
Foto: Oksana Skendžić
Mnogi su svetski gradovi nalik Beogradu, život u njima se svodi na borbu između ljudi i kola. Na dovijanje kako da se pređe ulica ili premosti deo trotoara gde se naguzio neki bahato parkirani vozač (otud samoorganizovana akcija pobune u vidu podizanja brisača). Pametniji su u pomoć pozvali Gela da im osmisli urbanistička rešenja koja čoveka čine slobodnijim i srećnijim.
Foto: Pixabay
Ni njemu stvari nisu bile odmah sasvim jasne: nervirao ga je modernizam šezdesetih kad je ekonomija nalagala što više automobila u opticaju. Proizvedi, kupi, prodaj, i tako u krug. Tom trendu prilagođavanja motorizaciji smrknulo se usled naftne krize, čega mogu da se sete naši sredovečni građani po pravilu „par-nepar“. O, kako se tad lako disalo, u nesputanom pokretu.
Kriza je, navodno, prošla „utaljivanjem“ sila na svetskom tržištu. I šta su urbanisti uradili? Priklonili se principu koji Gel naziva „Brazilija sindromom“. Krenuli da razmatraju izgled gradova iz vazduha, „kao da se prosečan stanovnik vozi helikopterom“, kako duhovito primećuje Gel. Dobijene su razne poetične forme, gledano iz ptičje perspektive. A dole, gde se odvija svakodnevica, ljudi su do guše bili u ptičjem izmetu, kakav osećaj stvara prezagušeni saobraćaj. „Stručnjaci su bili usredsređeni na arhitektonske stilove, gubeći iz fokusa čoveka“, primećuje Gel.
Foto: Pixabay
Onda je sreo buduću suprugu Ingrid, psiholškinju, i ona mu je natuknula: „Da li vi urbanisti uopšte razmišljate o ljudskim potrebama?“. O nuždi da se čovek rekreira kako bi ostao zdrav? Gel se zamislio, shvativši da je nauci poznatiji habitat sibirskog tigra nego urbano stanište čoveka. Gel i Ingrid su stipendirani da prouče uticaj grada na život Italijana, lepršavih zbog opstale navike druženja po trgovima. Docnije, kao profesor na Školi arhitekture u Kopenhagenu, sa studentima je razvijao metodologiju očovečenja urbanih sredina, sa što više pešačkih zona i prostora za komunikaciju. Prva loboratorija bio mu je Kopenhagen. Grad je implementirao Gelove zaključke. Potom su nastale Gel arhitekte, internacionalni tim stručnjaka koji u saradnji sa vlastima, urbanistima i organizacijama, poboljšavaju gradski život.
Nadalje, a bili su pozvani širom zemaljske kugle, od Sao Paola, do Astane, glavnog grada Kazahstana i Sidneja, a preko Rejkjavika (gde im nisu platili, jer iz Islanda je procurila nova ekonomska kriza), ukupno više od 250 gradova, zagovarali su primer Kopenhagena. Gde se jedan „korzo“ proširio na čitav sistem pešačkih ulica, a bicikl zagospodario saobraćajem.
„Danas svaka treća danska porodica ima dobro organizovani prevoz na dva točka (plus dva na prikolici), i nema tog tereta, niti broja čeljadi koji se na ovaj način ne mogu prevesti. Čak 45 odsto stanovništva zamenilo je auto biciklom“, opisuje Gel „urbanu utopiju“, gde su na korist pedalirajuće osovine napretka, rešene i raskrsnice. Bicikle teraju i političari, odbacivši limuzine, bicikl vozi i kraljica Margareta II, što joj ne umanjuje značaj i uticaj. Šta više! Kad se zažele predaha, biciklisti (i pešaci) na raspolaganju imaju nešto što se administrativno zove – javne površine. A u praksi, trgove, parkove, pasaže, sa mnoštvom umetničkih, rekreativnih, „zelenih“ i drugih proaktivnih sadržaja. Rezultat su nasmejana lica Danaca, uprkos ne baš najblagorodnijim klimatskim uslovima. „I deca su bistrija u školama, kad se tamo dovezu po čistom vazduhu“, smeje se Gel.
A misli vrlo ozbiljno. Dancima su na usluzi metroi i vozovi gde se podrazumeva transport bicikla, pa čovek sistemom kombinovanog prevoza, može daleko da dogura.
Foto: Pixabay
Zaraza humanijim gradskim ambijentom polako se širila, gde god da je kročila noga „kliconoše“ Gela i njegovog konsalting preduzeća. Jer, prevlast dvotočkaša donela je i ekonomsku procvat, doprinela samoodrživosti, dala krila man-friendly ekologiji, današnjim smernicama svetskog progresa. Negde je bilo i „džilitanja“, pa su u Njujorku rekli – ne, to neće proći u Velikoj jabuci, megalopolisu koji živi 24 sata dnevno. Posebno su se bunili taksisti, apelujući da Amerikanci ipak nisu Danci. Ali, i Danci su mislili da oni „nisu Italijani“, pa je opet zaživeo koncept druženja u javnim prostorima. Tako su se i u Njujorku stvorile oaze mira i direknog razgovora (a ne isključivo preko ajfona). Ostaje da se obračunaju sa „sindromom sedenja“, uzrokom raširene gojaznosti i crvenim signalom alarma Svetske zdravstvene organizacije, takođe u središtu Gelove pažnje.
Gradonačelniku Moskve je, opet, bila dovoljna primedba da se pešaci jedva provlače ni metar širokim trotoarom u centru grada, da bi nakon samo šest meseci ovde bilo zabranjeno parkiranje.
Šta će biti sa Beogradom? Ostaje da se vidi nakon susreta Gela i gradonačelnika Siniše Malog. Njemu je čuveni profesor sačuvao svoju netom ovde objavljenu knjigu „Gradovi za ljude“. Jedva, tolika je bila navala na nju tokom predavanja na Građevinskom fakultetu, uz podugačke redove za potpisivanje. Da li će ga vatreni govornik, „s muškom, ubedljivom energijom“, kako su neki primetili, privoleti da sledi primer mudrih kolega? Ili će sve ostati na slatkorečivim obećanjima i Beogradom kakav je sada?
A, on nije jednoličan kao većina evropskih prestonica, razuđene je arhitekture, ali i saobraćajnica. Pa bi se mogla izvesti zabrinjavajuća statistika padova i lomova biciklista, „gušenja“ u javnom prevozu, infarkta od neaktivnosti i nagomilanog stresa, fizičkih okršaja oko prednosti u saobraćaju. Gel nije došao na sasvim nepripremljen teren, jer je pre mnogo godina pokrenut projekat IBakeBelgrade. Pogodnost srpske prestonice za biciklistički turizam, uz sva beogradska brda i dolove, primetio je Holanđanin Ralf van der Zijden, tada (2013) zbunjen činjenicom da u Srbiji biciklira manje od 1% stanovništva. Sigurno ga je još više smušio fakat što mu je naredne - bicikl ukraden, što smanjuje šanse i da ovde zaživi besplatno rentiranje najjeftinijeg i najekološkijeg prevoznog sredstva, prisutno u svetu.
Foto: Pixabay
Na popularizaciji biciklizma radi i beogradska Kritična masa, jednom mesečno se zbirno vozeći ulicama. Njihov cilj je izmena zakona, ali, pre svega kulturne klime, gde dvotočkaši neće biti ugrožena i prezrena vrsta. Mi imamo i „Debele bicikliste“, neformalnu grupu „bajkera“, čiji je metod rada sprovođenje „nadrealnih performansa“.
Tako su prvo osnovali štab na Dunavskoj ruti Euro velo 6, u dvorištu Zemunskog malog umetničkog centra (ZMUC), ovde formirali artistički parking i odatle krenuli na 600 km dugu turneju po Srbiji, noseći maske preminulog underground umetnika Saše Markovića Mikroba, svrativši na festival Zalet (u Zaječaru). U ZMUC-u su, nizom akcija, skrenuli pozornost na nuždu zatvaranja motornog saobraćaja na Zemunskom keju, i inače zabranjenog.
Postove istaknutih članova Ivana Tobića i Gorana Denića, sa puta za Firencu u okviru Ciklomotive, biciklističke ture Evropom, mogli ste pratiti do nedavno na FB-u.
Znači, u Srbiji postoji snažna volja građanstva, mnogo slobodoumnih urbanista (sudeći oi odzivu na Gelovo predavanje), sad je prisutan i najeminentniji zagovarač čoveku sklonog grada, pa ostaje da se prikači i poslednja karika – politička odluka. I - Beograd će postati mali-veliki Kopenhagen.
PROČITAJTE I:
SPOT ZA JAVNI PREVOZ OD 15 MILIONA DINARA
Komentari